Sezona 2025/2026 pod geslom “Oda miru”

Mir se ne može definirati kao odsustvo rata. Takvo poimanje mira u nebrojeno slučajeva je osporeno, a posustaje i, nedavno, na bolničkom pragu u Gazi. Čini se tako da je rat mnogo lakše samostalno definirati, ali i integrirati u neku tobože apsolutnu definiciju mira. Teorija demokratskog mira, primjerice, nije bila sustavno ili pak znanstveno proučavana sve do 1960-ih, no njezini osnovni principi razvijeni su već u 18. stoljeću, primjerice kod Immanuela Kanta i Thomasa Painea. Kant je ovu teoriju anticipirao esejom „Vječni mir: filozofski nacrt“ iz 1795, premda je do kraja života smatrao kako je svijet sastavljen isključivo od ustavnih republika samo jedan od nekoliko uvjeta potrebnih za ostvarenje trajnog mira. U ranijim, ali manje citiranim djelima, Paine je iznosio slične ili čak snažnije tvrdnje o miroljubivoj prirodi republika. U svom djelu „Zdrav razum“ iz 1776, napisao je da su republike Europe sve (i uvijek) u miru, a povijest demonstrira da kraljevi, vođeni ponosom, ulazie u ratove u situacijama u kojima bi republike izbjegavale sukobe. Alexis de Tocqueville je također tvrdio da su demokratske nacije manje sklone ratovanju, a slično su razmišljali i predstavnici mnogih socioloških i politoloških škola, primjerice i Herbert Spencer, koji je zagovarao usku povezanost između demokracije i mira. Iako se takvo poimanje mira može činiti utopijskim, ono ima korijene u preddemokratskim režimima.

Kantova vizija „vječnog mira“ nije bila utopijska, već je predstavljala filozofski okvir za postizanje trajnog mira kroz stvaranje savezničkih, ili slobodnih republika. Za Kanta, takvi politički sustavi, vođeni vladavinom zakona i demokratskim načelima, imali bi manje razloga ulaziti u sukobe, jer bi političari bili odgovorni svojim građanima, a ne autoritarnim vladarima. Paine je dodao još jedan sloj ovoj teoriji, tvrdeći da su republikanske vlade inherentno mirne jer su manje sklone vođenju ratova iz osobnih interesa ili dinastičkih ambicija, što je često bio slučaj u monarhijama. Tako postavljeni temelji kasnijim istraživanjima, koja su, sva odreda, sustavno proučavala vezu između demokratskih sustava i miroljubivih odnosa među državama, stvaraju svojevrsnu „teoriju demokratskog mira“, koja se može sažeti u tvrdnji da su demokratske države manje sklone međusobnom ratovanju, jer dijele zajedničke vrijednosti, poštivanje ljudskih prava, slobodu i političku odgovornost. Prema ovoj teoriji, demokracije bi trebale biti sklonije pregovorima i diplomatskim rješenjima, a manje vojnoj eskalaciji, budući da građani demokratskih društava snose posljedice rata i stoga imaju veću moć utjecati na odluke svojih vlada. Povijest je, nažalost, nerijetko posve demontirala takve teorije.

Pojam i vizija kulture mira definirani su, konačno, i unutar UNESCO-a, Organizacije Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu, u suradnji s brojnim pojedincima, organizacijama i institucijama, što je kulminiralo 2000, godine koja je proglašena Međunarodnom godinom za kulturu mira. Oko 75 milijuna ljudi potpisalo je UNESCO-ov Manifest o kulturi mira, izražavajući svoju želju za svijetom bez rata, ali i prihvaćajući odgovornost za promicanje mira na različitim razinama. Kroz povijest, nada u bolji i mirniji svijet smatrala se ponekad više, a ponekad manje realnom. Dok neki vjeruju da su ljudi po prirodi sebični i skloni zlu, drugi ih vide kao društvena bića koja teže pravdi i sreći. Velike religije imaju svoje vizije raja, ali rijetko kad jasno i nedvosmisleno govore o pragmatici rata i mira, dok su političke ideologije poput socijalizma i komunizma predviđale idealno društvo onkraj dihotomije rata i mira. Thomas More prvi je upotrijebio pojam utopije još 1516, naglašavajući da se idealno društvo može stvoriti „ovdje i sada“, a ne u nekom drugom životu. Takvo humanističko razmišljanje temelj je mnogih društvenih promjena, od futuroloških maštanja o miru, preko kontrakulture 1960-ih, koja je pokrenula i valove feminizma, različite mirovne pokrete, queer pokrete, djelomično i radničke pokrete, raznolike aktivističke niše, koje su se nerijetko institucionalizirale u akademske forme i sl. Ideje koje su nastojale definirati mir onkraj „apsoluta rata“ također su inspirirale pokrete poput Arapskog proljeća i pokreta „Occupy“, čiji slogan „Mi smo 99 posto, oni su 1 posto“ još uvijek odjekuje na mirnodopskim protestima diljem svijeta. Danas, u svijetu nemira i militarizacije, ponovno je ključno promovirati viziju kulture mira kao potrebne utopije koja se mora ostvariti u našem vremenu. Koncept kulture mira razvijao se u UNESCO-u od 1980-ih, uz sudjelovanje raznih stručnih skupina: žena, mladih, umjetnika, znanstvenika, novinara, aktivista i političara. UNESCO je težio jačanju vizije budućnosti u skladu s Poveljom UN-a, s ciljem sprječavanja ratova. Međutim, napadi 11. rujna 2001. nažalost su preusmjerili globalnu pozornost prema borbi protiv terorizma, koja je ponovno „ratnodopska“, potiskujući dugoročne mirovne inicijative. UNESCO-ov Manifest 2000, koji su potpisali milijuni ljudi, obvezao je potpisnike na poštovanje života, odbijanje nasilja, dijeljenje s drugima, razumijevanje i očuvanje planeta, zahtijevajući aktivno sudjelovanje, dijalog i rješavanje sukoba kroz razumijevanje i suradnju. Program kulture mira suočio se s uvriježenim mitovima, poput onog da je nasilje neizbježno ili učinkovito za rješavanje problema, no posve je jasno da kultura mira traži strpljenje, znanje i posvećenost, slično kao i umjetnost. Žene su od početka igrale ključnu ulogu u promicanju kulture mira. Program Žene i kultura mira, koji je UNESCO uspostavio nakon Svjetske konferencije o ženama u Pekingu 1995, imao je cilj osnažiti žene za sudjelovanje u političkim procesima, povećati njihov utjecaj na ekonomska i sigurnosna pitanja te promicati nenasilje. Program je imao poseban fokus na Afriku i podržao mnoge žene koje su radile na rješavanju sukoba. Naime, rodna perspektiva u kulturi mira naglašava prevenciju, nenasilnu transformaciju sukoba te izgradnju trajnog mira. Posve su jasne veze između određenih „vrsta maskuliniteta“ i nasilja, kao i mogućnosti promjena u maskulinitetima u korist mira. Statistike, iako nedostatne, pokazuju da su muškarci, uglavnom mladi muškarci, odgovorni za gotovo 90 posto fizičkog nasilja. Hegemonijski maskulinitet smatra se tako „oklopom“ koji ograničava, forsirajući stereotipe poput uloge hranitelja, odlučnog, agresivnog i neustrašivog pojedinca. Preambula UNESCO-ova Ustava glasi: „Budući da ratovi počinju u umovima ljudi, u umovima ljudi moraju se izgraditi i obrane za mir“ (1945). Taj citat izražava vjeru u važnost obrazovanja i socijalizacije u mijenjanju stavova i načina razmišljanja. Relevantno pitanje u kontekstu rodne ravnopravnosti glasi: Jesu li žene sklonije načelima kulture mira od muškaraca ili osjećaju veću povezanost s kulturom mira? Ako je tako, socijaliziramo li djevojčice za kulturu mira, a dječake za kulturu rata i nasilja?

U tom kontekstu, Oda miru poprima dodatnu dimenziju, ne samo kao poetičan izraz težnje za mirom, već kao izraz političke i društvene stvarnosti. Demokratski sustavi, utemeljeni na suradnji, dijalogu i odgovornosti, stvaraju preduvjete za stabilan i trajni mir. Ipak, trajni mir nije samo rezultat političkih struktura, već i duboke društvene promjene i kulturne svijesti. Kao što je Kant zamišljao, mir doista zahtijeva moralni napredak. U konačnici, ideja mira kao trajne društveno-političke realnosti ovisi o sposobnosti demokratskih društava da promoviraju pravdu, jednakost i međusobno razumijevanje – temeljne vrijednosti koje omogućuju suživot u miru, ne samo unutar država nego i na globalnoj razini. Kvantitativna istraživanja međunarodnih ratova obično definiraju rat kao vojni sukob u kojem je više od 1000 ljudi poginulo u borbama u jednoj godini. Ispostavlja se, ipak, da većina vojnih sukoba o kojima je riječ jasno prelazi ili pada ispod tog praga od 1000 žrtava u bitci. Tako definirani, „ratovi“ su relativno rijetki događaji, ali broj eskalacija koji bi se mogli definirati „onkraj mira“ u svijetu je uistinu velik, i stalno raste. Većina istraživanja o demokratskom miru odnosi se na „dijadni mir“, što znači da demokracije ne ratuju jedna protiv druge. Vrlo mali broj istraživača podržava koncept „monadnog mira“, odnosno tvrdnju da su demokracije općenito miroljubivije prema svim drugim državama. Razlika između dijadnog i monadnog mira leži u načinu na koji se promatraju međunarodni sukobi. Dok dijadni mir jasno ukazuje na specifičan obrazac u kojem demokratske države međusobno izbjegavaju sukobe, monadni mir sugerira širu hipotezu da demokracije imaju tendenciju biti miroljubive općenito, bez obzira na političke sustave drugih država. Međutim, podaci koji bi snažno potvrdili ovu širu tezu nisu dovoljno konzistentni. U tom kontekstu, monadna teorija suočava se s izazovima jer ne može lako objasniti varijacije u ponašanju različitih demokracija. Demokracije uistinu mogu ulaziti u ratove iz ekonomskih, strateških ili ideoloških razloga, što otežava podršku univerzalnoj tvrdnji o njihovoj miroljubivosti. Oda miru je univerzalni simbol težnje čovječanstva za svijetom bez sukoba, ratova i nepravde. Poput Ode radosti, koja slavi bratstvo i jedinstvo među ljudima, Oda miru odražava neutaživu čežnju za globalnim mirom i harmoničnim suživotom. Ta tema prisutna je u gotovo svim kulturama i stoljećima je inspirirala umjetnike, filozofe i političare da zamisle bolji svijet u kojem su ratovi stvar prošlosti, a mir dominantna sila koja oblikuje društva. Mir kao sila. Nespojivost. Kako nametnuti nešto što vi svi trebali željeti? Mir kao filozofski koncept često se promatra kroz prizmu društvenih i moralnih vrijednosti. Za razliku od radosti, koja ima subjektivnu komponentu sreće, mir je stanje koje, iako se može individualno doživjeti, svoje pravo značenje postiže na kolektivnoj razini. Na razini neke apstraktne „politike“, koncept mira postao je ključni cilj međunarodnih institucija poput Ujedinjenih naroda (UN). Nakon strahota Prvog i Drugog svjetskog rata, svijet je ušao u eru u kojoj se mir promovira kao osnovno pravo. Povelja UN-a, usvojena 1945, teorijski raspravlja o miru kao središnjem načelu, postavljajući osnove za međunarodnu suradnju i rješavanje sukoba putem pregovora, a ne oružjem. Međunarodni dan mira, koji se obilježava svake godine 21. rujna, poziva ljude diljem svijeta da odlože oružje i zastanu na trenutak kako bi razmislili o vrijednostima mira i života. Dok su Oda radosti i Beethovenova Deveta simfonija postale simbolom europskog jedinstva, posebno u trenutku posthladnoratovskog okupljanja naroda, ideja Ode miru često je izražavana kroz simbole poput bijele golubice ili maslinove grane. Mnogi umjetnici, uključujući Pabla Picassa, pridonijeli su univerzalnoj percepciji ovih simbola. Njegova Golubica mira, nastala 1949, postala je amblem svjetskih mirovnih pokreta. Beethovenova Deveta simfonija, s tekstom Schillerove Ode radosti, također može biti viđena kao glazbeni poziv na mir, budući da slavi bratstvo među ljudima, što je preduvjet svakog istinskog mira, ali i mnogi kasniji pokušaji, poput onog Boba Dylana, Johna Lennona ili Petera Gabriela, nastavili su tu tradiciju, koristeći glazbu kao alat za buđenje svijesti o mirovnim pitanjima. Osim umjetnosti, mirovni su pokreti širom svijeta igrali ključnu ulogu u promicanju ideala mira. Gandhi, predvodnik nenasilnog otpora u Indiji, ostaje jedna od najsvjetlijih figura mirovnog aktivizma. Njegova strategija nenasilja i građanskog neposluha pokazala je da se mir može postići čak i u najtežim uvjetima. Međutim, mir nije odsustvo rata. To je koncept koji uključuje aktivno stvaranje pravednog i stabilnog društva. John Galtung, norveški sociolog i utemeljitelj mirovnih studija, uveo je stoga koncept „pozitivnog mira“, koji ne znači samo prestanak sukoba, već i uklanjanje strukturalnog nasilja koji sadržava klicu budućeg/budućih sukoba, kao što su obespravljenost, strah, nejednakost, siromaštvo i diskriminacija i sl. Galtungova vizija mira uključuje društva u kojima svi ljudi imaju jednake prilike i prava, što je srž stvaranja trajnog mira. Kritičari mirovnih pokreta i inicijativa, s druge pak strane, smatraju ih naivnima i utopijskima. Taj skepticizam proizlazi iz osjećaja da je ljudska priroda sklona sukobu te da su ratovi neizbježni. Ipak, povijest nas uči da mir nije nedostižan. U trenucima kada su se činili najbezizlaznijima, poput kraja Hladnog rata ili kraja aparthejda u Južnoj Africi, snaga dijaloga, kompromisa i kolektivne težnje za boljim svijetom pokazala je da su sukobi samo jedna strana ljudske priče. U suvremenom svijetu, gdje globalizacija povezuje narode na načine koji su ranije bili nezamislivi, mir je postao još nužniji. S klimatskim promjenama, izbjegličkim krizama i rastućim nejednakostima, postaje jasno da će jedino globalni pristup, utemeljen na suradnji i solidarnosti, omogućiti održivi mir. Mir je, kao i radost, ne samo cilj, nego i proces – trajni napor za stvaranje svijeta u kojem su svi ljudi slobodni živjeti bez straha, u skladu s prirodom i jedni s drugima.

Indira Gandhi u nekoliko je navrata ponavljala da se ljudi stisnutih šaka nikad ne mogu rukovati. Povezanost mirovnih pokreta i umjetnosti duboko je ukorijenjena u povijesti društvenih i političkih promjena, a umjetnost često služi kao moćan alat za izražavanje otpora nasilju i promicanje vrijednosti mira. Kroz različite povijesne epohe, umjetnici su bili ključni u oblikovanju mirovnih pokreta, pružajući pritom aktivističku, vizualnu, glazbenu i književnu podršku za ideje nenasilja, solidarnosti i pravednosti. Jedan od najpoznatijih primjera veze između mirovnih pokreta i umjetnosti jest protu-ratna umjetnost. Tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata, umjetnici diljem svijeta koristili su svoja djela kako bi kritizirali brutalnost rata i skrenuli pozornost na humanitarne patnje koje on uzrokuje. Djela poput Picassove Guernice (1937), koja, između ostalog, prikazuje strahote Španjolskog građanskog rata, postala su ikone antiratnog aktivizma i simboli globalnog mirovnog pokreta. Picasso je tom slikom, kroz apstraktne i ekspresionističke prikaze, izrazio strahote i besmislenost rata, nadahnjujući generacije umjetnika i aktivista da podignu svoj glas protiv nasilja. Djela Ericha Marije Remarquea ili Lava Tolstoja istražuju apsurdnost i destruktivnost rata, istovremeno promovirajući ideje mira i ljudske solidarnosti. Tolstoj je bio snažan zagovornik nenasilja te je svojim filozofskim idejama o nenasilnom otporu utjecao na brojne mirovne pokrete u 20. stoljeću, uključujući i Mahatmu Gandhija. Bertolt Brecht, primjerice, isticao je apsurdnost rata i njegove posljedice po ljudsko dostojanstvo, a njegov koncept „epskog kazališta“ imao je cilj educirati publiku i potaknuti kritičko razmišljanje o društvenim problemima, uključujući o odnosima između rata i mira. Filmovi poput Velikog diktatora Charlieja Chaplina (1940) ili Apokalipse danas (1979) Francisa Forda Coppole koriste humor, satiru i snažne vizualne prikaze kako bi kritizirali militarizam i upozorili na opasnosti rata. Jedna od najvažnijih karakteristika povezanosti mirovnih pokreta i umjetnosti je njihova zajednička težnja za društvenom promjenom. Umjetnici i mirovni aktivisti dijele viziju pravednijeg i mirnijeg svijeta, a umjetnost često postaje medij za izražavanje te vizije. Aktivistička umjetnost, ili „artivizam“, rabi umjetničke alate za podizanje svijesti o društvenim problemima, poticanje dijaloga i mobilizaciju ljudi za akciju. Primjerice, grafiti umjetnici poput Banksyja koriste uličnu umjetnost kako bi skrenuli pozornost na sukobe, nepravde i ljudska prava, često na duhovit, ali duboko promišljen način. Nadalje, povezanost političke estetike i performativnog agonizma ukazuje na to da je jezik demokracije uvjetovan time da neki, iako ne mnogi, građani mogu artikulirati svoje proteste i nezadovoljstvo, dok im performans omogućuje fizičko i vizualno preispitivanje njihovih vlastitih kapaciteta za učiniti upravo to. Iako mnogi možda neće prepoznati probleme oko sebe, oni će ih doživjeti. Sjetimo se, na primjer, gesla Indignados pokreta u Španjolskoj: „Imamo glas, ali nemamo glas”. Jedino ako se javna sfera „preosmisli“ kao politička arena za različite agonističke intervencije, a gramatika se ponašanja u performativnim režimima potpuno raskine, ljudi će početi percipirati kazalište kao prostor moći i emancipacije. Afektivni obrat povezan je s globalnom redefinicijom politike kao specifičnog područja „ars effectandi”, koje se bavi proizvodnjom ideja s moći da utječu. U agonističkim performativnim režimima, artivizam treba smatrati ne samo sudarom umjetničkog istraživanja i različitih vrsta aktivizma, već i alternativnim modelima političke estetike, koji sugeriraju dublje promjene u zajedničkom polju politike, društvenog angažmana, otpora, protesta i solidarnosti. Performativni agonizam tako često transformira svoju moć u političku. Chantal Mouffe istraživala je zajednički nazivnik za probleme moderne demokracije, populizma, javnog mnijenja i očitog uspona ekstremističke politike, naglašavajući da je političko, koje obuhvaća ontološku dimenziju antagonizma, i politika, kao skupa odnosa, praksi i institucija, često djelujući u sukobljenom terenu, osnovna teorijska podloga za razumijevanje radikalne negativnosti koja je inherentna svakom sustavu gdje se antagonizam manifestira kao mogućnost, ako ne i nužnost. Mouffe tvrdi da je nemoguće razumjeti demokratsku politiku bez priznavanja „strasti“ kao njezine pokretačke snage, čak i njenog momentuma, posebno u okviru modernog kapitalizma ili u suvremenom post-političkom polju. To znači da liberalna demokratska politika zahtijeva da drugi ne budu viđeni kao neprijatelji koje treba uništiti, već kao protivnici čije se ideje mogu boriti, čak i žestoko, a čije pravo na obranu tih ideja nije upitno. Drugim riječima, važno je da sukob ne poprimi oblik antagonizma (borba između neprijatelja) nego oblik agonizma (borba između protivnika). Participativna i angažirana performativna politika oslanja se na sukob višestrukih perspektiva, u stalnom agonizmu i pregovorima, koji se mogu riješiti samo kroz određeni intersubjektivni dogovor unutar javne sfere. U briljantnom eseju o agonističkoj politici i umjetničkim praksama, Chantal Mouffe tvrdi da su umjetnosti danas podložne estetici biopolitičkog kapitalizma, gdje je autonomna proizvodnja teško moguća. Proizvodnja simbola postala je središnja točka neoliberalne ekonomije i njenog zlog brata, korporativnog kapitalizma. Kroz povijesni razvoj kreativnih industrija, mnogi pojedinci postaju potpuno podložni kontroli kapitala, ne mogući izbjeći sudjelovanje u procesima stalne proizvodnje ovih modela. Budući da je to slučaj, performativni aktivizam trebao bi stvoriti okruženje orijentirano na agonizam gdje se pojavljuju novi modeli borbe, tj. oni koji proizvode nove subjektivnosti. Pojavljivanje „artivizma“ na umjetničkoj sceni treba tumačiti kao pojavu avangarde kao konstante, koja izaziva i dekonstruira, jer umjetnici sami više ne mogu pretpostavljati da čine avangardu koja nudi radikalnu kritiku. Konstruiranjem novih praksi i novih subjektivnosti, umjetnost može pomoći u subverziji postojećih konfiguracija moći – i pridonijeti miru. Uistinu, ovo je uvijek bila uloga umjetnika, a samo je modernistička iluzija privilegiranog položaja umjetnika učinila da vjerujemo suprotno.