Zemljopisna blizina Materade, rodnoga mjesta Fulvia Tomizze, i odabir moga preseljenja u Istru, u Babiće pokraj Umaga, samo tri kilometara zračne linije od Materade, pokazala se ne samo simboličnom već, po svemu sudeći nimalo slučajno, i kazališnom komponentom. Premda nisam sklon narudžbama, u ovome slučaju kada me ravnateljica Istarskog narodnog kazališta Godrana Jeromela Kaić pozvala na suradnju, bio sam izazvan ponudom, mogućnošću upoznavanja književnika koji je stvarao u mojoj neposrednoj blizini, tu pokraj mene, pograničnog književnika o kojemu sam toliko toga čuo (zahvaljujući Forumu Tomizza) a kojega opet, u umjetničkom smislu, nisam poznavao. Na neki suptilan način primoran, potaknut i izazvan, pročitao sam njegov posljednji roman “Posjetiteljica”. Svijet, zapravo svemir Fulvia Tomizze mi se naprasno otvorio. TOMIZZIANA je spontano iznikla iz potresne priče, mnoštva života (otac, ljubavnik, umjetnik, prijatelj, bolesnik, revolucionar…), Tomizzina životopisa, prostora i vremena podneblja i, naravno, širokog raspona mogućega, točnije svekolikog scenskog izraza. Intuitivni osjećaj sceničnosti iščitavanjem romana i prepoznavanjem biografskih elemenata Tomizze unutar djela pretočila je u dramski, kazališni jezik moja stalna suradnica, dramaturginja Dora Delbianco. No, pored kazališnog jezika činilo se prirodno ukomponirati, upravo zbog kompleksnosti Tomizzine književnosti i života, dakle kolokvijalno lika i djela, još jedan umjetnički medij – film. Preplitanje filmskog i kazališnog jezika, mladog i starog umjetničkog izričaja, uz sugestivnu glazbu trebao bi nadograditi i pomaknuti dosege i granice ekspresije, poput stalnih Tomizzinih propitivanja brojnih granica njegova zavičaja i književna opusa.

Damir ZLATAR FREY, redatelj

Fulvio Tomizza, ovaj višestruko nagrađivani te iznimno značajni književnik, uvijek je isticao svoje istarsko podrijetlo i opisivao rodnu Istru u svojim djelima, zagovarao ideju multikulturalnosti te potrebe suživota i međusobne ljudske snošljivosti. Njegovo djelo “Posjetiteljica” (objavljeno 2001.) jest testamentarno, pisano ispovjednim tonom, u kojem se glavni lik (u ovoj interpretaciji, sam autor) nalazi na najvećoj prekretnici svoga života, suočavanju, poput svakoga od nas, s neminovnim krajem. Preispitivanje raznih postupaka, podsjećanja na ljubavna previranja i ostale društveno političke avanture kroz koje je lik prolazio, vodi nas, jedinstvenim i toplim narativnim stilom, kroz autentični i uzbudljivi književni događaj.

Dora Delbianco, dramaturginja