Matija Ferlin

Sad Sam Matthäus

AUTORSKI TIM

Režija, koreografija: Matija Ferlin

Dramaturgija: Goran Ferčec

Tekst: Goran Ferčec, Matija Ferlin

Glazba: Johann Sebastian Bach Matthäus Passion, BWV 244; snimku izvodi Philippe Herreweghe / Collegium Vocale Gent pod licencom Harmonia Mundi / [PIAS]

Scenografija: Mauricio Ferlin

Dizajn zvuka: Luka Prinčič

Dizajn svjetla i tehničko vodstvo: Saša Fistrić

Kostimografija: Matija Ferlin

Asistentica režije: Rajna Racz

Produkcija: Maja Delak

Asistentica produkcije: Sabrina Železnik

Izvršna produkcija: Silvija Stipanov

Vizualni materijali : Tina Ivezić, Christophe Chemin, Ana Buljan

Prijevodi: Danijela Bilić Rojnić, Ana Uglešić, Katja Kosi, Maša Dabić

Prijevodi libreta Muke po Mateju J.S.Bacha: engleski i francuski prijevod ustupila je Harmonia Mundi; hrvatski prijevod: tekstovi Evanđelja preuzeti su iz: Red čitanja A, Nedjeljna čitanja (izdanje Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971), a sve druge tekstove s njemačkog je preveo Alojzije Domislović, svećenik kanonik dekan i lektor Zbornoga Kaptola Čazmansko-Varaždinskoga (Varaždin, 1989.); slovenski prijevod ustupio je arhiv Slovenske filharmonije

IGRA

Matija Ferlin

O PREDSTAVI

Nakon niza uspješnih projekata pod nazivom Sad Sam nastalih u suradnji s dramaturgom Goranom Ferčecom, Matija Ferlin nastavlja scensko istraživanje odnosa koreografije, teksta, narativa i performansa, ovog puta dekonstruirajući monumentalni oratorij Johanna Sebastiana Bacha Muka po Mateju.

Dugogodišnja ideja da se Bachova Muka po Mateju scenski uprizori kao izvedba za jednog izvođača i glazbeno djelo čini se potentnom u svojoj hibridnosti inscenacije koja uspostavlja dijalog između glazbe i performativnog, plesa i kazališta, kanonskog i osobnog.

Dobro poznata narativna struktura pasije samo je početni impuls predstave u kojoj se Ferlin i Ferčec bave položajem izvođačkog subjekta i tijela koje više ne može obavljati sve aktivnosti kao nekada, postajući tijelom muke ili pasije. Što tijelo čini kad nije u stanju izvršiti sve zadatke koje je postavilo pred sebe? Gdje je točka u kojoj ograničenje postaje mogućnost? Što se događa ako je ideja izvedbe veća od mogućnosti tijela?

Kroz osobne narative i metafizička razmatranja koja su pratila teško pojmljive i mučne gubitke u Ferlinovoj obitelji, predstava produbljuje teme smrti, patnje, iskušenja, tjelesnosti, odnosa pojedinca i društva, izdaje i oprosta. Širokim simboličkim korpusom koje ovi narativi uspostavljaju briše se granica između vjerojatnog i nemogućeg, racionalnog i intuitivnog, izmišljenog i stvarnog. Oni su bijeg od banalnosti smrti i ograničenosti života, mali uvidi u onostrano; male pasije i iskušenja običnih ljudi. Pojedinačne narativne linije povezane su ne samo motivom smrti, već i metafizičkim trenutkom u priči koji proizlazi iz želje da se pasija, iskušenje, pa čak i smrt vidi s nekog cjelovitijeg stajališta, a ne samo kroz prizmu egzistencijalnog materijalističkog straha od neizbježnog.

Koreografsko tijelo predstave uspostavlja se čitajući glazbenu i narativnu strukturu Bachove pasije, a istodobno i kao neovisni element, koji svojom scenskom logikom objedinjuje sve vanjske elemente u kanonskom evanđeoskom tekstu, bez intervencije u Bachovu strukturu, ostavljajući je u njenoj cjelovitosti.

Izvedbeni prostor jedan je od važnijih elemenata u scenskoj inscenaciji projekta. Prostoru, se ne pristupa isključivo kao prostoru izvedbe već kao nekoj vrsti ‘muzeja’, mjesta koje čuva određenu vrstu građe koja svojom prisutnošću ‘izvodi’ i istovremeno održava izvedbu. To je prostor prepun artefakata različite prirode; muzej predmeta, muzej narativa, muzej pokreta, muzej glasa, muzej koreografije, muzej citata iz prethodnih radova iz Sad Sam serije koje su na neki način povezane s idejama patnje, iskušenja, oprosta.

Snimka Bachovog monumentalnog djela traje oko 150 minuta što autorima daje priliku dovesti u odnos koncepte trajanja i patnje, trajanje kao povezujuće zajedništvo u trpnji u Sad Sam Matthäusu. Trajanje tako postaje jedan od osnovnih elemenata predstave i jednako je važno kao ples, jezik, glazba i prostor, te predstavlja izazov kako Ferlinu kao izvođaču, tako i gledateljima koji svjedoče izvedbi.

MATIJA FERLIN

rođen 1982. u Puli, Matija Ferlin nagrađivani je koreograf, redatelj i izvođač. Završio je Školu za razvoj novog plesa (School for New Dance Development) u Amsterdamu, a kasnije živio i radio u Berlinu i Torontu. Nakon povratka u Pulu, posvećuje se istraživanju i reartikulaciji različitih koncepata izvedbene umjetnosti. Stvara solo te grupne predstave u kojima surađuje s plesačima i glumcima. Autor je niza uspješnih predstava poput Sad Sam Lucky, Sad Sam Almost 6, Nastup, Mi smo kraljevi a ne ljudi, Staging a Play: Antigone, Staging a Play: A Glass Menagerie, Staging a Play: Tartuffe s kojima je ostvario niz zapaženih međunarodnih gostovanja i nagrada. Nastupao je na festivalima u Europi i Americi, kao što su ImPulsTanz u Beču, Spider Festival u Lyonu, Young Lions i Gibanica u Ljubljani, X-YU festival u New Yorku, Rhubarb Festival u Torontu, Contemporary Dance Festival u Bogoti, Kunstenfestivaldesartes u Brussellsu, Festival TransAmériques u Montrealu, Actoral u Marseilleu, Bitef u Beogradu, Mess u Sarajevu, Infant u Novom Sadu. Surađivao je s brojnim koreografima, redateljima, vizualnim umjetnicima, glazbenicima i dramaturzima među kojima su i Mateja Koležnik, Ivica Buljan, Maja Delak, Goran Ferčec, Christophe Chemin, Ame Henderson, Sasha Waltz, Mauricio Ferlin, Jasna Žmak, Alen i Nenad Sinkauz i mnogi drugi.