Andi, Dino, Monika i Toni četvero su stanovnika Nebodera. Igraju košarku na krovu Nebodera, razmišljajući čime će se baviti sada kad su završili školu i kada prođe ljeto. Jednoga dana, kao i tisuću puta do tada, Andi promaši koš i još jedna lopta padne dolje, preko ruba krova Nebodera, u nepovrat.
Kao i uvijek, pitaju se što bi bilo da mogu otići po nju. Što bi bilo da mogu izaći? Što se nalazi s druge strane i gdje se nalaze vrata za van?

“Neboder” priča priču o orvelovskom svijetu, naizgled slobodnom i širokom u svojoj veličini, u bezbrojnim katovima i gomili mogućnosti koje pruža, ali i svijetu koji je u svojoj osnovi programiran, zatvoren i uređen na način da ne dopušta nikakvu istinsku slobodu.

Važnije od toga što se nalazi vani, jer svjetovi i sudbine na kraju su slični, u jednom neboderu kao i u nekom drugom, pitanje je slobode – slobode kretanja, mišljenja, izbora, pobijeđivanja ograničenja, nametnutih i vlastitih.

Kao i u svakom društvu koje je onima koji u njemu žive uskraćivalo tu slobodu, otkriti što se nalazi vani postaje ključno egzistencijalističko pitanje.

U košarci na krovu Nebodera i loptama koje padaju preko ruba, u nepovrat, u buntu djece koja žele imati više od jedne mogućnosti za svoju vlastitu budućnost, ima iste političnosti i istih problema kao i u bilo kojem društvenom sistemu koje ne pruža istinsku mogućnost izbora i istinsku slobodu, od primjerice  nekadašnjih komunističkih sistema do modernog kapitalizma danas.

Od velike, svjetske povijesti važnija je ona ljudska, intimna (F.M.Dostojevski, “Idiot”). U “Neboderu” je ovaj problem ispričan kroz obične, male životne priče mladih ljudi s krova Nebodera.