Jest, ova 2013. godina podsjeća  nas da se prije čitavih stotinu godina rodio romanopisac, esejist, novelist , profesor dramaturgije i – dramski pisac: Ranko Marinković. I taj je viški Voltaire, kako su ga zvali, postao i  ostao jedan od najznačajnih likova hratske književnosti. Isto tako, ovo je vrijeme kada je i «Glorija», antologijsko djelo i Marinkovićeva najizvođenija drama, već preživjela  svoj pedeseti rođendan.

Ali taj, našem kulturnom pamćenju nezaobilazni jubilej, svakako jest povod, ali nikako jedini razlog uprizorenja ove naše „Glorije“. Jer «Glorija» je kroz čitavo svoje trajanje dokazivala i pokazivala svoju suvremenost svakom vremenu kroz koje je prošla. Činila je to zahvaljujući višeslojnosti dramskog teksta koji je baš zato mogao odgovoriti uvijek novim, različitim okolnostima osiguravajući tako kvalitetan dijalog s vremenom iscrpljujući sretne i manje sretne mogućnosti  različitih interpretacija.

Ta priča smještena u jednu otočku, dakle relativno izoliranu župu, priča je o pokušaju mladog svećenika da u krizno poratno vrijeme lažnim «čudom» učvrsti poljuljanu vjeru. Stoga časnu sestru Magdalenu, a bivšu cirkusku umjetnicu Gloriju, stavlja na oltar u crkvi umjesto Bogorodičina kipa. Ali očekivano «čudo» prometnut će se u neuspjeh, odnos don Jere i Glorije u ljubav čija nemogućnost i okrutnost vraća Gloriju nazad u cirkus gdje i pogiba. Osudivši svojim skokom u smrt svaki dogmatizam i totalitarizam.

Danas pak, Glorija oslobođena bilo kakvih ideoloških predznaka, ali uvjerena u nemoć svake ideologije, prepoznaje i ovo vrijeme, vrijeme koje mi tako rado zovemo našim, kao vlastito – dokazujući svoju nedvojbenu pripadnost suvremenom upavo postavljanjem pravih, ključnih pitanja našeg doba. A to je prije svega pitanje identiteta i sposobnosti da se (ne)izborimo za nj, zatim pitanje da li je u ovome danas koje je ostalo zakinuto za bilo koju vrst Utopije ljubav uopće moguća (kako ona romantična kakva se rađa između Glorije i don Jere, tako i ona u obitelji koja također ne odolijeva: ona Glorije i njenog oca), te pitanje manipulacije nemoćnim pojedincem od strane zatvorenih moćnih sustava.

Ovaj dramski mirakul u šest slika, kako ga je sam autor podnaslovio, upravo je sjajan teatarski izazov redateljskoj poetici Damira Zlatara Freya. Frey snažnim slikama, tu dramu otvorene strukture prostora izmješta likovno i značenjski u teatarsko mjesto zaigranosti i zapitanosti gdje se ponajprije poseže za onim ludističkim elementima ove drame. Otvarajući pri tom «Gloriji» i vrata budućih vremena.

Željka Udovičić

Premijera: 

08. ožujka 2013. u 20.00 sati INK
05. travnja 2013. Varaždin

Reprize:

09. ožujka 2013. INK
10. ožujka 2013. INK
12. ožujka 2013. INK u 12.30 sati
12. ožujka 2013. INK u 20.00 sati
06. travnja 2013. Varaždin
06. svibnja 2013. Varaždin
07. svibnja 2013. Varaždin
10. svibnja 2013. Varaždin
11. svibnja 2013. Varaždin
12. svibnja 2013. Varaždin
22. listopada 2013. INK
23. listopada 2013. INK
24. listopada 203. INK
25. listpada 2013. INK
26. listoada 2013. INK
21. studenoga 2013. Maribor
27. travnja 2014. Split
15. lipnja 2014. HNK u Zagrebu
15. lipnja 2014. Varaždin