Svjetski dan kazališta obilježavamo razgovorom s Ivicom Buljanom o tendencijama u suvremenom teatru

27. ožujka 2024. – Svake godine, 27. ožujka obilježava se Svjetski dan kazališta (World Theatre Day). Na pozornicama diljem svijeta igraju se predstave ili odvijaju posebni programi, a prije samog početka čita se poruka namijenjena kazališnim umjetnicima i publici. Autor ovogodišnje međunarodne poruke je nobelovac Jon Fosse iz Norveške, čiji smo tekst “Majka i dijete” postavili u rujnu 2023. godine u INK, a domaću je poruku napisao filmski, televizijski i kazališni redatelj Branko Ivanda. Večeras u 20 sati na programu Istarskog narodnog kazališta publika ima priliku sudjelovati u Tribini: Ivica Buljan i Leo Rafolt.

 

HRVATSKU PORUKU OVE JE GODINE NAPISAO REDATELJ BRANKO IVANDA

 

Jesam li ja uljez ili gost? Kako je mene dopala čast da s malo riječi objasnim promjenu vlastitog neupitnog zanosa? Pola stoljeća vagao sam između filma i kazališta, čak planirao pretvarati kazališta u kinematografe, da bih na kraju otkrio očaravajuću tajnu koja je sadržana u jedinstvenom procesu nastajanja kazališne predstave. Kazalište pruža utočište jedinoj umjetnosti bez posrednika. Nema slikarskog platna, nema glazbenog instrumenta, nema kamere, nema cigle i betona. Samo ljudsko tijelo, glas i osobnost glumca. Mi ostali smo asistenti, psihijatri, pisci, povremeno učitelji i, ne tako rijetko, đaci njegove kreativnosti. A u toj pripremnoj fazi jedne predstave, razvija se embrio zajedničkog stvaralaštva, put prema tragičnom ili komičnom zanosu i ljepoti. Iz ljepote nastaje ljubav, a iz ljubavi strast prema kazališnoj umjetnosti koja nas obuzima zauvijek.

 

Gotovo pola stoljeće star i zaboravljen u prekomorskom političkom egzilu, veliki europski pisac Sándor Márai, prije nego što će uperiti pištolj u svoje srce, pita se: Koja je prava svrha naših života? Što ti misliš? To je teško pitanje. Vjeruješ li, kao što ja vjerujem, da ono što našemu životu daje smisao jest strast koja u nama gori zauvijek? I ako iskusimo takvu strast, možda nećemo živjeti uzalud?

 

Te zime, zagrebačkim potresom zatečeni krhkošću i efemernošću ljudske egzistencije, izolirani Coronom, sjedili smo iz večeri u večer, dva mjeseca, u prizemlju napuštene, opasno popucale zgrade Zagreb filma i pripremali kazališnu predstavu. Producentica, redatelj, najprije dvojica pa troje i na kraju četvoro glumaca. Za mnoge je premijera kruna kazališne predstave. Možda su u pravu. Ali danas vjerujem da je period priprema za stolom ključ kazališnog čina. U svakom slučaju, to lutanje kroz labirint teksta na razmeđu osobnog i glumstvenog vrhunac je predpremijernog kazališnog užitka.

 

Dani i sati provedeni u analizi teksta, razgovori o odnosu dramskog i komičnog, u prilagodbi karaktera dramskog lika s osobnošću glumca, o psihološkom, ponekad psihijatrijskom profilu privatne osobe, o piščevoj biografiji i krugu u kojem se kretao. Povremena razmimoilaženja u tumačenju dijaloških fragmenata, ali koja uvijek dovode do finalnog sklada; ili prividno apsurdnih detalja, recimo o pokretu ruke koja treba oguliti naranču. Pa o politici, o jelu, bolesti, svakodnevnim radostima, o ljepoti. I još mnogo toga što podrazumijeva život obitelji. Pa i privremeni život jedne kazališne obitelji.

 

Prošlih godina brojni časni prethodnici nastojali su definicijom riješiti tajnu kazališne umjetnosti, jer nema umjetničkog djela bez tajne. Mahom su se posvetili kazališnom prostoru ili izdvojenosti scenskog prostora, vjeri u kazalište, igri (glumac), hrabrosti i istini, uglavnom pitanju što je kazalište? I svi su bili u pravu, ali definicija je ostala tajnom. Zašto? Zato, jer temelj kazališne umjetnosti nije statičan. On je kretivni proces koji prethodi finalnom djelu. On je plod kompleksnog odnosa grupe ostrašćenih ljudi. A strast je više od ljubavi. Strast je zalog bezuvjetne posvećenosti. Ponekad pritajena, skrivena, strast je pogon svake kazališne kreativnosti. – Branko Ivanda, hrvatski filmski, televizijski i kazališni redatelj.

 

MEĐUNARODNA PORUKA POVODOM OBILJEŽAVANJA SVJETSKOG DANA KAZALIŠTA

 

Umjetnost je mir

 

Svaka je osoba jedinstvena, a opet i nalik svakoj drugoj osobi. Naš pojavni, vanjski izgled razlikuje se od drugih, naravno, to je sve lijepo, no ipak postoji nešto u svakome od nas što pripada samo toj osobi – kakva je samo ona. Mogli bismo to nazvati njezinim duhom, ili njezinom dušom. Ili možemo odlučiti da to uopće ne etiketiramo riječima, da jednostavno pustimo.

 

No unatoč tome što smo različiti jedni od drugih, ipak smo i slični. Ljudi iz svih krajeva svijeta u osnovi su slični, bez obzira kojim jezikom govore, koje su boje kože, koje su boje kose.

 

Ovo je svojevrsni paradoks: potpuno smo slični i krajnje različiti u isti čas. Možda je osoba svojstveno paradoksalna u premošćivanju tijela i duše – obuhvaćamo i najsvjetovniju, opipljivu egzistenciju i nešto što nadilazi te materijalne, ovozemaljske granice.

 

Umjetnost, dobra umjetnost, na svoj prekrasan način uspijeva spojiti krajnje jedinstveno i univerzalno. Omogućuje nam da ono što je različito – mogli bismo reći, što nam je strano – doživimo kao univerzalno. Čineći to, umjetnost probija granice jezika, zemljopisnih predjela, zemalja. Okuplja ne samo svačije pojedinačne osobine, nego i, u drugom smislu, pojedinačne osobine svake skupine ljudi, primjerice svake nacije.

 

Umjetnost to čini ne tako što će izravnati razlike i svakoga učiniti istim, već upravo suprotno, pokazujući nam što je drugačije od nas, što je nepoznato ili strano. Sva dobra umjetnost sadrži upravo to: nešto strano, nešto što ne možemo posve shvatiti, a ipak shvaćamo, na neki način. Sadrži tajnu, da tako kažemo. Nešto što nas fascinira i stoga gura preko granica, te ujedno stvara transcendenciju koju svaka umjetnost mora sadržavati te nas ujedno prema njoj voditi.

 

Ne poznajem boljeg načina da se pomire suprotnosti. Upravo to je obrnut pristup od nasilnih sukoba koje i prečesto viđamo u svijetu, koji uživaju u destruktivnom iskušenju da unište bilo što strano, bilo što jedinstveno i različito, često uz pomoć najneljudskijih izuma koje nam je tehnologija omogućila. U svijetu postoji terorizam. Postoje ratovi. Jer ljudi imaju i životinjsku stranu, gonjeni instinktom da dožive drugog, stranog, kao prijetnju vlastitom postojanju, umjesto kao čudesnu tajnu.

 

Tako jedinstvenost – razlike koje svi vidimo – nestaje, ostavljajući za sobom kolektivnu istost, gdje se bilo što različito smatra prijetnjom koju treba iskorijeniti. Ono što se izvana doživljava kao razlika, primjerice religija ili politička ideologija, postaje nešto što treba poraziti i uništiti.

 

Rat je bitka protiv onoga što leži duboko u svima nama: nečeg jedinstvenog. A ujedno je i bitka protiv umjetnosti, protiv onoga što leži duboko u svakoj umjetnosti.

 

Govorim ovdje o umjetnosti općenito, ne o kazalištu ili drami konkretno, no to je zato što se, kao što rekoh, sva dobra umjetnost, u dubini, vrti oko iste stvari: toga da uzmemo krajnje jedinstveno, krajnje specifično, i pretvorimo to u univerzalno. Spojimo pojedinačno s univerzalnim kroz umjetnički izričaj: ne otklanjajući njegovu specifičnost, već naglašavajući tu specifičnost, dopuštajući onome što je strano i nepoznato da jasno zasja.

 

Rat i umjetnost su suprotnosti, baš kao rat i mir – upravo je tako jednostavno. Umjetnost je mir. – Jon Fosse, norveški pisac i dramatičar (tekst s engleskog prevela: Ivana Ostojčić).

 

  • 19. travanj 2024.

    Ulaznice za autorsku predstavu Enisa Bešlagića “Da sam ja neko” od danas u prodaji

    Pročitaj Više
  • 17. veljača 2024.

    SLAVIMO 202. OBLJETNICU CISCUTTIJEVA ROĐENJA

    Pročitaj Više