Dramski tekst Zločin na Kozjem otoku predočava huis clos s tri ženska lika što ga prekida pojava središnje osobe, stranca po imenu Angelo. S njim izvanjska drugost provaljuje u dramsku situaciju. No, umjesto otvaranja, intriga se razvija prema sve više zatvaranja i autarkičnosti. Ovo postaje poketač drame u čijoj je osnovi prethodna zajednička trauma izazvana nestankom muškarca, koji je njihov muž, brat i otac te strančev prijatelj. Te žene u stvarnosti nemaju vlastitog života i tek uzgredno naslućujemo da su ga jednom imale. U nekom smislu, ni jedna od njih ne postoji pojedinačno, nema druge funkcije nego tek u odnosu na ostale dvije, a intersubjektivni odnos tri žene određuje jedino veza prema odsutnom muškarcu. U svojim odnosima sa strancem, pretpostavljeno njihovim ljubavnikom, one će nastojati otkriti vlastitu stvarnost, oslobođenu nametnutog identiteta. Upravo njihova strast gestacije u samostalna bića predstavlja samu bit dramskog zbivanja. Struktura drame pruža sliku neke vrste rituala u kojem se stranac pretvara u instrument mijene ovih žena. Postajući svjesne da su glumice i redatelj nove situacije, u mjeri u kojoj igraju ulogu vlastitog oslobađanja, one su nad njim pripravne izvršiti ritualno nasilje, kada žrtveni jarac postane spreman za žrtvovanje. Time je mogući rasplet drame isti kao u klasičnoj tragediji, to jest katastrofa za protagoniste. Ili je gotovo tako. Jer, kako u dramskom tekstu, tako i u ovoj izvedbi, ostaje neodređeno hoće li se sam čin i desiti – a time i otvoreno pitanje je li cijena stjecanja ženskog identiteta smrt muškarca?

Dramski pisac, pjesnik i romansijer Ugo Betti rođen je u mjestu Camerino 1892. u obitelji liječnika, koji se iz talijanskih Marki seli u Parmu. Nakon solidnog klasičnog obrazovanja diplomira pravo, no karijeru mu prekida Prvi svjetski rat, kada počinje pisati stihove, što će ih uključiti u svoju prvu zbirku poezije objavljenu 1922 godine. U funkciji suca dolazi u Rim 1930, gdje živi do smrti 1953. godine, usporedno razvijajući književnu karijeru.

U generaciji nakon Pirandella smatra se vodećim talijanskim dramatičarom. Dramsko pismo je njegovo glavno područje izraza, s 25 djela, iako je autor i zbirki stihova, kratkih priča te kraćeg romana.

Zapažen je već svojim prvim tekstom Gospodarica (La Padrona), prikazanim 1926. godine, a do 1944. objavit će još 15, od kojih se ističu Noć u bogataševoj kući (Notte in casa del ricco 1938) i Noćni vjetar (Vento notturno, 1941), koji kod publike u Italiji nalaze na odjek podijeljen između privlačnosti i nelagode pred autorom čiji senzualni lirizam izražava očaj i malodušnost. Prikazuje također i komedije u kojima je predmet napada obitelj kao mjesto nerazumijevanja i egoizma, primjerice, Lijepa rujanska nedjelja (Una bella domenica di settembre 1935) ili Potop (Il diluvio, iz 1931).

Profesija suca nudila mu je široko promatračko polje, pa njegove drame često dobivaju oblik policijske istrage ili sudskog procesa te postavljaju pitanje nevinosti i krivice, kao u drami Korupcija u palači pravde (Corruzione al Palazzo di Giustizia, iz 1944.) (Kod nas je djelo praizvedeno 1966. u režiji Božidara Violića u Zagrebačkom dramskom kazalištu, a početkom ove godine na scenu HNK postavio ga je Joško Juvančić.) Ali, već tijekom odvijanja zapleta autor se prestaje zanimati za traženje krivca kako bi slijedio unutrašnje kretanje likova koji su istodobno i skloni zlu i željni čistoće, tražeći transcedentalnu pravdu. To vješto konstruirano kazalište, napisano u preciznom i poetskom jeziku, prokazuje propadanje duhovnih vrijednosti i ogoljava lutanja i izgubljenost modernog čovjeka.

Drame nastale poslije Drugog svjetskog rata, kao što su Nevina Irena (Irene innocente, 1946), Kockar (Il Giocatore, 1950) i Bjegunica (La Fuggitiva), daju naslutiti izlaz iz ljudske boli: bettijevski lik iskupljuje se vlastitom patnjom. Zločin na kozjem otoku (1948) je njegova najizvođenija drama. To djelo može dati povoda različitim tumačenjima, bilo da se prvenstvo dade njegovom duhovnom vidu (borbi između dobra i zla), psihoanalitičkom (oslobađanje nagona kod likova), ili pak egzistencijalističkom (u poetici talijanskog neorealizma). (Djelo je i u našem kazalištu našlo više tumača, primjerice J. Juvančića i P. Magellija.)

Kazalište Uga Bettija svoju je uzlaznu fazu imalo sve do 1968. godine, a zatim i pad zanimanja uzrokovan promjenom senzibiliteta publike. Bettija se jednostrano smatra kršćanskim moralistom, oslonjenim na tradicionalne vrijednosti, Međutim, njegovo kazalište ni po čemu nije ilustracija nekog određenog kršćanskog usmjerenja, već nastoji ispitati tamna područja, jasne ili mračne motivacije likova. Glavni sadržaj tog dramskog pisma je ljudska slabost, odnosno čovjekova želja za sudom o vlastitim djelima. Bettijevo djelo je potraga za pravdom i ljubavi u svijetu ponižavanja. Ono zrcali dramu svijesti koja je zauvijek rastrgnuta. Novi ključevi tumačenja iz ponovnog čitanja u svjetlu psihoanalize ili rodnih studija, danas počinju bacati novo svjeto na to bogato i izbudljivo djelo.

PREMIJERA

22.10.2005. INK

REPRIZE

22.10.2005. INK
10.11.2005. INK
22.11.2005. NOVI SAD
24.11.2005. SOMBOR
28.02.2006. INK