Sablast probodena, mrtva srca i izduženih očnjaka, taj živi mrtvac – vampir, tišinom strave koju širi, suvereno je zagospodario svijetom: od drevne mitologije i pučkih predaja, medijsko komercijalnog interesa, glamura i kiča, do svih grana umjetnosti i zavidne umjetničke refleksije. Tako stvoreni horizont očekivanja prkosa životu i smrti kojem smo svjedočili (i svjedočimo) u različitim oblicima Jure Granda, vampira iz Kringe, okrenut će gledatelje naglavce, otkrivajući kako je velika i intrigantna priča ovampiru još u mnogome neispričana.
Jure Grando pruža svoje krvavo zrcalo društvu, no daje krv vlastitih žila. I u njemu se reflektira pitanje: Što je zapravo ljudsko i koja mu je sudbina? Daleko od jeftine diskurzivne mode, ova se vampirska kronika bavi, kao svi bitni dramski tekstovi, odnosom čovjeka i svijeta, čovjekovim položajem u svijetu, govori nam o prirodi ljudske egzistencije. Upućuje nas na razmišljanje dirljivo oblikujući najosnovnije pitanje: Kako živimo? Postavlja to pitanje pred suvremenu dušu, pokazujući kako pozornica nije postala suvišna.
U vremenu kad je stil većinom zamijenio misao vraća se na horizont gledališta najslavnije i jedino stablo koje pripada samo ljudskoj vrsti i povijesti, stablo metafizike, stablo ljudskog znanja i spoznaje. No sve je ovdje u neprestanoj dramski napetoj dihotomiji zrcaljenja, jer se to pitanje odraza, refleksa koje očekivano prati vampirski lik, produbljuje u strukturalni i spoznajni sloj teksta/predstave. Znanju i spoznaji nasuprot, u zrcalu koje krvavim prstima drži svijetu vampir Jure Grando, artikulira se jasno prostor indiferentnosti. Muka. Tu borave kukavičluk, parazitizam, bezvoljnost, nedostatak afirmativnog prema bilo čemu. Dramska lica koja daju tijelo toj indiferentnosti svojom mrtvom težinom i tišinom ne pritišću samo ljudski identitet Jure Granda, pritišću cijelu historiju, našu prošlost, sadašnjost i budućnost, jer do danas to nismo uspjeli iskorijeniti. To su lica koja kada govore, što je široko rasprostranjena mentalna navika, ne govore u svoje ime. Tko govori kada ne govorimo u svoje ime, i što se događa kada se pretvaramo da govorimo u ime drugoga? I tko vodi šutnju, a tko riječima snabdijeva? Nepismeni, oportunisti i oponašatelji nalaze tu sve što je potrebno. Pojedinačni motiv, kolektivni impuls i opću sigurnost da se za masakr jednog čovjeka, njegova dostojanstva i ljudskog identiteta neće odgovarati. Tako se konstruiraju ponašanja, vjerovanja i uspostavlja vlast čovjeka nad čovjekom, jezikom kojim ljudi grizu ljude. Odraz u zrcalu vampira iz Kringe osvjetljava početak nesreće koja snalazi ljudsko biće kad prisvoji tuđi govor jer, kao na spiritističkoj seansi, ne znamo više tko su živi a tko mrtvi. Ogledalo sablasti iz Kringe probodena srca i obezglavljena tijela, reflektira mnoge opozicije-izbore ljudskoga života: živo srce / mrtvo srce živoga tijela, lice/ naličje, pojedinac/čopor, strah/hrabrost, ljubav/mržnja, muk/govor, vidljivo/ nevidljivo, riječi/djela, laž/istina, prirodno/društveno, svijet/kazalište. Motiv refleksa, kao dramaturški mehanizam, zadire u samo srce, bit kazališta. Razumijevanja po kojem je svijet pozornica, a kazalište refleks svijetu. Etička je to konotacija i iz vremena kada u upotrebu sve više dolaze riječi koje se zapravo iskazuju u budžetskim proračunima, kada institucije koje trebaju čuvati sjećanje djeluju kao industrije priča koje trebaju zamagliti um i sjećanje. Najčišće kazališna, u njegovom totalnom obliku, aktivirajući mehanizam predstave u predstavi, koji još od Hamletove klopke ima razotkrivajući smisao i cilja na istinu. Upošljavanjem tog mehanizma teatralizma mijenjaju se mjesta prostora igre (glume) i prostor gledanja. Prostor gledanja postaje pozicija svjedočenja o tragediji lika i laži svijeta, a os oko koje se okreće pozornica-svijet, njegovo središte, obezglavljeni je, osakaćeni čovjek-žrtva. Jure Grando. Jer ljudi skidaju glave ljudima, i to je vampirizam koji pokreće svijet. Iza fasade i leđa, eliminiraju se bolji, jači, neprilagodljivi, žarom i marljivošću onih koji su sami pristali da to ne budu. Onaj tko nije u stanju izjednačiti se sa svojom sredinom osuđen je uvijek i svugdje biti žrtva, nikad krvnik, osvajač, pobjednik. Postoje možda razdoblja u kojima su takvi ljudi na cijeni, no povijest ljudskog roda sigurno im nije naklonjena. Jer jedini koje će sredina istinski zamrziti, podići na njih kolac i lopatu, razapeti ih na križ, jesu oni koji se ne znaju izjednačiti. Budući takvi, neprilagođeni, podsjetnik su stadu na sve njihove grijehe i nemoći. Poput Granda, ostaje im tišina samotnosti, izdvojenosti, stranosti, zaborava, očekivanja u odsutnosti, umjesto sazviježđa raz-zviježđe (des-astre). Iz svoje kazališne vertikale Jure Grando, putnik iz smrti, pomaže nam razmisliti o tome što znači biti čovjek, a njegovo znanje i misao blagoslovljeni su iskrenošću, pročišćenošću, mukom koja se događala i događa se nad čovjekom, nad srcem. Probodenim srcem poučava nas o kucanju ljudskog srca u svoj njegovoj složenosti. Dovodi na kazališnu scenu emociju, još jednu suvremenim senzibilitetom i ustrajnim zarivanjem zubi izgnanu, veliku temu ljudskoga roda. Tekstom se tako artikuliraju dvije temeljne emocije – strah koji je najjača i najstarija čovjekova emocija, i ljubav. Ljubav možemo, kako se s njom tako često događa, ismijati, pribiti na stup srama, i zatreba li, probiti kolcem ili spaliti. No, svedemo li sve mogućnosti izbora, potreba, želja i snova, ostaje čovjeku samo jedna pokretačka sila koja donosi promjene i moć obnove: ljubav. Po tome je “Vampirska kronika Jure Granda”, kronika ljubavi. Grandova je priča i velika ljubavna priča zbog koje on bez oklijevanja iskušava i krajnje mogućnosti svoje ljudske egzistencije. Grando, i kada dolazi iz svijeta simbola i tragične nemogućnosti za svijet fizički živih, i kada njegove riječi prolaze daleki put do Ivane, postavlja živu emociju u temelj svog ljudskog dostojanstva, prava i identiteta. I u svom postojanju izvan riječi, njegova bi želja mogla glasiti – želio sam da mogu za sebe reći da sam bio voljen, da sam se osjećao voljenim na Zemlji.
Konačno, probodeno srce Jure Granda ne pokazuje samo put do biti svakog čovjeka. Ono nas ovom “Vampirskom kronikom” odvodi na put u mistično srce Istre, autentične i bogate tradicije, ispisujući raskošno ljubavno pismo svoga autora prostoru u kojem živi i osjeća pripadnost.

Vesna ĐIKANOVIĆ

• Nagrada Hrvatskog glumišta za najbolju scenografiju (Damir Zlatar Frey).

PREMIJERA:

20. travnja 2016. u 20 sati INK

REPRIZE:

21. travnja 2016. u 20 sati INK
22. travnja 2016. u 20 sati INK
30. srpnja 2016 Pićan, Festival LegendFest
31. srpnja 2016 Pićan, Festival LegendFest
28. listopada 2016. INK u 12.30 sati
28. listopada 2016. INK u 20 sati
29. listopada 2016 INK u 20 sati