“Priče koje valja pripovijedati” (Historias para ser contadas) satirično je djelo argentinskog autora Osvalda Dragúna iz 1956. g. i smatra se jednim od temeljnih djela južnoameričke drame 20. stoljeća. Ono nam govori o čovjekovu suočavanju sa svojim slabostima i okolnostima unutar dehumaniziranog, neprijateljskog, indiferentnog društva (proces koji  Dragún naziva animalizacijom).

Iako nastao prije nešto manje od šezdeset godina na drugom kraju svijeta, ovaj komad puno govori o nama danas i ovdje. Živimo u vremenu u kojemu se čovjekova humanost žrtvuje radi financijskih interesa. Pošteni se rad podcjenjuje i potire dok sve oko nas posjeduje etiketu s cijenom; sve se može kupiti i prodati. Proizvodne djelatnosti propadaju i sele se u neke druge krajeve (s jeftinijom radnom snagom), a radnici se ucjenjuju ekonomskim krizama. Razvija se samo uslužna djelatnost; trgovina i turizam koji ljude svode na potplaćene sluge.

Ovo “postindustrijsko pučko kazalište” želi potaknuti gledatelje na razmišljanje o umirućoj kulturi proizvodnje (odnosno, kreativnog izražavanja uopće), o tome kako se od naroda koji je bio ponosan, kreativan, konstruktivan, stvara masa izgubljenih, depresivnih ljudi koji su spremni na sve kako bi preživjeli (pa čak i pretvoriti se u psa ili unesrećiti druge ljude zbog svoje financijske koristi). Njegova socijalna estetika govori onima koji je neće samo slušati, već i čuti: radničkoj klasi i socijalno potlačenima. To su temeljni slojevi našega društva koje je to i takvo društvo dovelo na sam rub propasti ne shvaćajući da, uništavajući vlastite temelje, uništava i svoju opstojnost. Predstava “Priče koje valja pripovijedati” ne pripovijeda priče, već univerzalnu istinu, i to onima koji će je najbolje moći čuti i razumjeti: radnicima, težacima i svima onima koji žive od poštenoga rada. Te “priče” treba govoriti, treba ih prenositi i osvještavati u ljudima realnost našega života: bez gospodarstva, bez proizvodnje, bez stvaranja (i stvaralaštva kao takvog) nećemo opstati. Bez rada (i poštene naknade za taj rad), nema ni čovjeka.

Aleksandar Bančić

Osvaldo Dragún (1929. – 1999.) bio je argentinski dramaturg, rođen u poljoprivrednoj koloniji Berros blizu San Salvadora. Nakon najezde skakavaca i uništenja plantaža, seli se s obitelji u Buenos Aires. Nakon napuštanja studija, Dragún se 1952. g. pridružuje kazalištu Fray Mocho gdje se upoznaje s radom Bertolta Brechta. Za ovo kazalište napisao je više angažiranih komada koji su mu donijeli prestižne kazališne nagrade (“La peste viene de Melos”, “Historias para ser contadas”, “Milagro en el mercado viejo”, “Tupac Amaru” i dr.) Režirao je mnoge predstave širom Južne Amerike i SAD-a. Zajedno s Carlosom Gorostizom i Robertom Cossom 1981. osniva “Teatro Abierto” kojim se bore protiv cenzure vojne diktature. Petnaest godina kasnije postaje ravnateljem Nacionalnog kazališta “Cervantes” koje ugošćuje produkcije s cijelog kontinenta. Bio je prvi ravnatelj međunarodne kazališne škole “Escuela Internacional de Teatro de la América Latina y el Caribe (EITALC)”.

PREMIJERA:

8. lipnja 2015. u 21 sat

REPRIZE:

  9. lipnja 2015. u 21 sat
10. lipnja 2015. u 21 sat
11. srpnja 2015. u 21 sat LINDAR
15. rujna 2015. u 20 sati INK 20. MKFM – PULSKI FORUM