Hristo Bojčev

Orkestar Titanik

AUTORSKI TIM

Redatelj: Dino Mustafić

Prevoditeljica / Dramaturginja: Željka Udovičić
Autorica glazbe: Tamara Obrovac
Kostimografkinja: Marina Štembergar
Dizajner rasvjete: Dario Družeta
Scenograf: Dragutin Broz
Suradnica za scenski pokret: Aleksandra Mišić

 

 

IGRAJU

METO: Goran Navojec
DOKO: Aleksandar Seksan
LJUPKA: Lucija Šerbedžija / Csilla Barath Bastaić
HARI: Borko Perić
PRODAN: Nikola Ivošević

OBIČNA SKICA ZA SASVIM NEOBIČNU BIOGRAFIJU

1950. – Rođen. Bojčev se rodio u Istočnom bloku za vladavine komunizma i pod “čizmom” SSSR-a. Danas pak živi i uspješno radi u Europskoj uniji. Zanimljivo je pri tom da se jedno i drugo zbilo, odnosno zbiva na približno istoj ne samo geografskoj širini, već i dužini. Naime: u Bugarskoj. Eto kako prostor i vrijeme mogu biti relativne kategorije! Možda je upravo takva stvarnost natjerala ovog pisca da umoči pero u mjesto analitičnog i učini taj problem jednim od ključnih koje diskutira svojim djelom. Posebno u drami “Orkestar Titanik”. Istina, pokušao je u nekoliko navrata promijeniti adresu, ali tim pokušajima kaže:” Pa pokušavao sam u Parizu više puta, ali nikad nisam izdržao više od mjesec dana. Očigledno je razlog u meni, a ne u Parizu.”

 

1974. – Diplomirao na Strojarskom fakultetu te slijedećih deset godina radi u tvornici

 

1984. – E, to je ta prijelomna godina. Evo što se zbilo: sindikat je za radnike tvornice organizirao posjet kazalištu. 0 tome je Hristo kasnije izjavio: “Bilo je to moje prvo kazališno iskustvo i to u 34-oj godini. Nikada prije nisam ušao u kazalište niti sam imao pojma što se tamo zapravo događa. Gledali samo predstavu nekog bugarskog klasika koja me potpuno fascinirala i znao samo: to je to! Time ću se ja baviti! Kako je to bilo vrijeme bugarskog komunizma nije se moglo tek tako seliti iz grada u grad. Sofije sam se mogao dokopati samo tako da upišem fakultet pa sam to i napravio. Upisao sam Nacionalnu akademiju za kazališnu i filmsku umjetnost.”

 

1989. – Završava Akademiju i biva proglašen dramskim piscem godine. Veliki uspjeh, jer – najteže je biti prorok u svom selu. Doduše, to je ipak naša poslovica. Četrdesetak bugarskih kazališta u tom trenutku izvodi njegove komade.

 

lggo. – Premijera filma. Dugometražni igrani. Scenarij napravljen prema drami “Ona stvar”. Na TV počinje seriju satiričnih emisija.

 

1996.– Dobiva državnu potporu za snimanje filma po scenariju na temelju komada “Pukovnik Ptica”. Kandidira za predsjednika Bugarske. Kakva je to bila zabava! “Istina, ostvario sam svoju davnu želju. Napravio sam teatarsku predstavu s najvećim mogućim brojem gledatelja. Čak osam milijuna! To je politički teatar! Naime, primijetio sam u jednom trenutku da nema pravih kandidata za predsjednika moje države. Svi su me potencijalni kandidati užasno živcirali svojim ponašanjem i izjavama pa sam odlučio javno im se narugati i izbeljiti im jezik. Zahvaljujući svom TV shawu bio sam poprilično popularan i odlučio sam iskoristiti ono što je po zakonu pripadalo svakom predsjedničkom kandidatu – termine uživo na nacionalnoj TV. Rugao sam se drugim kandidatima, njihovim izbornim obećanjima, rekao sam sve što sam oduvijek htio izgovoriti, pričao sam gluposti koje su me radovale da vidim kako daleko ide manipulacija medijima, a na to sam imao pravo.” Snimao je svoje kandidatske nastupe i od njih napravio izuzetno uspješan satirični cabaret. Dobio je iznenađujuće mnogo glasova. I upravo su ti glasovi bili razlogom drugog kruga predsjedničkih izbora. Nisu ga shvatili ozbiljno. A lijepo im je rekao!

 

1997. – dobiva nagradu British Council International Playwriting award. Između stotina radova prispjelih iz čitavog svijeta nagradu dobiva “Pukovnik Ptica”. Nagradu mu je uručio Harold Pinter.

 

1998., 1999., 2000. itd. nižu se festivali (Avignon, Bonner Biennale, nagrade, ugovori za filmove itd. 2005. bila je i hrvatska premijera “Pukovnika Ptice”.

 

Drame Hriste Bojčeva igraju se danas u tridesetak zemalja Europe, Amerike, Azije i Australije.

ŠTO TO SVIRA ORKESTAR ili MOŽEMO LI JOŠ ČUTI

Svojim dramski uobličenim promišljanjima Bojčev uglavnom traži i analizira “malog” čovjeka izgubljenog, zametnutog u opasnim datostima današnjeg vremena. Vremena smjene i promjene svega i svačega. Od smjene čitavog jednog tisućljeća, smjene civilizacija, neumitnih, pa do uvijek nama neočekivanih geopolitičkih “čovječeneljutise” igara. Traži ga u nama bolno bliskoj loše hvaljenoj tranziciji, a nalazi ga pritisnutog siromaštvom i prestrašenog snagom samoproglašenih nasilnika. A kad ga nađe satiričnim ga perom obremeni još i iluzijom. Nadom u neko bolje sutra. Vjerom da ocean tamo na sjeveru i nije tako hladan – da se može svirati barem još deset minuta nakon potonuća tog nekog Titanika. Tog životnog puta na koji smo slučajno krenuli. “Orkestar Titanik” svira, priča, smije se svijetu u kojem živimo, a pred našim očima množi se izgubljena gomila koja ne radi ništa osim što živi u nedefiniranoj uzaludnoj nadi, čekajući i raspravljajući. Kao da su se svi našli na krivoj strani života. I ne znaju da ima i ona druga. Bojčev nas tako tjera da se nasmijemo prepoznajući vlastite tamne mogućnosti u vješto odabranim komično – satiričnim situacijama kojima i koje grade njegove likove. Likove koji “čekaju vlak, ili nadu na pogrešnom mjestu. Svi vlakovi za Europu i ostatak svijeta idu s nekih drugih odredišta, stanica, putova…” Ali naš Orkestar, baš kao i junaci Becketovog “U očekivanju Godota” opremljen optimizmom i dalje čeka na tom krivom mjestu, na napuštenoj željezničkoj stanici. Stanici na koju bešćutni putnici s ove strane života, oni koji znaju gdje i kako se ulazi u vlak, bacaju protutnjivši smeće, otpatke sretnih egzistencija prilagođenih društvenim promjenama. Čeka onaj svoj vlak potpuno nesvjestan svoje apsurdne situacije. Kriminalac Meto koji se predstavlja kao veliki umjetnik pri tom maltretirajući ostale, Prodan, bivši načelnik željezničke stanice, lažna trudna nevjesta sumnjive prošlosti – Ljupka i neutješni krotitelj medvjeda Doko kojem je mečka umrla od gladi jer je on sav novac zapio – jednoga od istih dana ipak nešto dočekaju. Iz vlaka im sa smećem ispada i veliki opsjenar, iluzionist Hari Houdini. I nudi recept za spas. Iluziju. Tako Bojčev postbeketovskom dramaturgijom dozvoljava ponovno rađanje nade na smetlištu. Tamo gdje su različiti. Drugačiji. Vraća imperativ Utopije koja nam je danas uskraćena. I tako nam omogućava da ipak čujemo glazbu s potonulog broda. Makar tiho.

 

Ž.U.

Broj izvedbi predstave

HRVATSKA PRAIZVEDBA

17.01.2007. u 20.00 sati

 

PREMIJERA

18.01.2007. u 20.00 sati

 

REPRIZE

26.01.2007. u 20.00 sati
27.01.2007. u 20.00 sati
30.01.2007. u  20.00 sati
31.01.2007. u 12.00 sati
19.04.2007. BOK festival Bjelovar
20.04.2007. BOK festival Bjelovar
17.06.2007. Dani satire, Zagreb
18.10.2007. u 20.00 sati
22.10.2007. Gavelline večeri, Zagreb