Cjelovečernje koreodramsko djelo “MEDUZA: duhovi Sylvije Plath” podjednako je nadahnuto kako poezijom, tako i životom snažnoga ženskog glasa svjetskoga pjesništva – američkom pjesnikinjom Sylvijom Plath. Neraskidivo uzročno-posljedični entiteti svakodnevnice (biografski dijelovi iz života pjesnikinje) i umjetničke prakse (njezine pjesme) postavljeni su u kreativni dijalog s pet izvođača u procesu geneze scenskog djela.

Ovim posljednjim koreografskim projektom, u suradnji sa svojim autorskim timom, pokušavam fizičko neverbalnim tumačenjem odabranih stihova, ove tragične pjesničke heroine, “tišinom pokreta” ne izgubiti snagu artikulacije njezinih riječi. Sylvia Plath u procesu samospoznaje obojene revolucionarnim senzibilitetom ne pronalazi na kraju svoj osobni unutarnji mir i harmoniju u poslijeratnom društvu sredinom 20. stoljeća, ali njezin “nemir”, kojim je prožeto čitavo njezino stvaralaštvo, fascinantno oslikava kompleksnu percepciju društva u kojemu se nalazi jedna snažna žena boreći se za svoje zasluženo mjesto pod suncem.

Ovo je predstava koja se bavi pitanjima vidljivosti, vitalnosti i prihvatljivosti individue u društvu koje, kako tada u 20. tako i sada u 21. stoljeću, preferira manji stupanj osobnoga, revolucionarnog ili konfrontacijskog.

Predstavu posvećujem sjećanju na Vesnu Sofrenović (1954-2018), velike prijateljice, novinarke i spisateljice.

Miloš SOFRENOVIĆ, redatelj

Višegodišnja koreografsko-redateljska praksa Miloša Sofrenovića u bavljenju velikim piscima svjetske literature, kroz različite društveno-povijesne i kulturološke epohe (Samuel Beckett, Peter Handke, Virginija Woolf, Marcel Proust, Yukio Mishima), svoj novi fokus pronalazi u liku i djelu američke pjesnikinje SYLVIE PLATH, po mnogima najznačajnijeg suvremenog ženskog glasa svjetske poezije nakon Emily Dickinson.

Koreodrama MEDUZA: Duhovi SYLVIE PLATH kroz prizmu poetske oporuke rano preminule američke pjesnikinje i na osnovi njene umjetničke ostavštine istražuje kompleksnu podvojenost i ljepotu ženske psihe razapete između borbe žene da se u suvremenom društvu ostvari, s jedne strane kao umjetnica, dok je s druge strane okvir njenog postojanja  uvjetovan neizbježnim patrijarhalno nametnutim “ulogama”.

Životom ugašenim poput hipi – pokreta, u autonegaciji – samoubojstvom, SYLVIE PLATH simbolizira i čitavu epohu šezdesetih u Americi, epohu velikih očekivanja i otkrivanja i malih postignuća. Sa zanosom koji je donijelo poslijeratno tranzicijsko okretanje bivših jugoslavenskih republika Europskoj Uniji i sa razočarenjem koje je došlo neposredno za tim, SYLVIA PLATH i nama ovdje, znači sve više. SYLVIA PLATH je i feministička ikona i nestašna kćerka, odana supruga i majka, kraljica metafore, halucinantna i nasilna, nestvarna, autodestruktivna, samoubojica, pop – ikona, negativ slike američkog sna, sublimacija borbe za opstanak ženskog pera, ženski američki Jesenjin, Majakovski ili Paveze.