Jean Marie Lucien Pierre Anouilh, u povijesti dramske književnosti poznatiji kao Jean Anouilh, rodio se 23. lipnja 1910 u Bordeauxu. Bio je najsnažniji i najznačajniji dramatičar francuskoga kazališta 20. stoljeća. Sva njegova djela nose intenzivnu osobnu poruku, koja bi se mogla sažeti u jednoj jedinoj rečenici: da bi se ponovno mogao naći izgubljeni raj nevinoga djetinjstva, da bi se moglo zaboraviti sve ono prljavo i nisko što život donosi, valjalo bi nikad ne postati «odrastao».
Služeći se često antičkim motivima, Anouilh progovara o suvremenomu društvu na najprihvatljiviji i svakomu dostupan način. Njegov je dramski opus prilično opsežan, pa se na ovomu mjestu moramo zadovoljiti time da nabrojimo samo neka, najpoznatija njegova djela, kao što su Ples lopova, Poziv u dvorac i Sastanak u Senlisu («ružičasta djela»), pri čemu valja i opet istaknuti da su najzanimljivija i najbliža suvremenoj problematici ona njegova djela u kojima razmatra sukob pojedinca i njegovih ljudskih, moralnih obveza sa svakodnevnom politikom i općeprihvaćenim društvenim normama ponašanja, gdje poseže za poznatim likovima kao što su Antigona (Antigona), Jeanne d’Arc (Ševa) ili Thérese Tarde (Divljakinja).
Uz bogat dramski opus, Anouilh je pisao i filmske scenarije i dijaloge te preveo brojna djela s engleskog. Preminuo je 3. listopada 1987. u Lausanneu (Švicarska).

     Božidar Smiljanić, (20. 09. 1936., Zagreb) diplomirao na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu (danas Akademija dramske umjetnosti), glumac, redatelj, kazališni pedagog i pisac. Profesionalno počeo nastupati kao glumac već u svojoj 16. godini (film Sinji galeb, 1953.). Od 1957. stalni član Zagrebačkoga dramskog kazališta (danas GDK „Gavella“) do jeseni 1973., kad odlazi u Osijek kao direktor Drame HNK, gdje istovremeno režira (M. Stibor Opomena, J. Anouilh Antigona). Ujesen 1974. napušta institucionalno kazalište i odlazi u samostalnu profesionalnu djelatnost te se istovremeno pridružuje ansamblu Teatra ITD u Zagrebu, gdje nastupa kao glumac i režira (F. Fuis, Život na dražbi, praizvedba). Od 1978. do 1984. stalni član glumačkoga ansambla HNK u Zagrebu, gdje je šest mjeseci istovremeno i v.d. šefa propagande. Od jeseni 1984. ponovno odlazi u samostalnu profesiju i intenzivnije se posvećuje filmu te nastupa pretežito u koprodukcijama i inozemnim filmskim projektima (nastupio u četrdesetak filmova), no povremeno gostuje i u kazalištu (Varaždin, Osijek, Rijeka) gdje nastupa kao glumac i redatelj (I. Supek, Lutrija imperatora Augustusa, HNK Varaždin, praizvedba, 1991.). Od 1997. do 1999. kao vanjski suradnik INK-a nastupa kao glumac u nekoliko predstava, režira (T. Williams, Staklena menažerija, 1998.) i djeluje kao pedagog za scenski govor. Od 2000. do 2005. vodi Zelinsko amatersko kazalište gdje režira nekoliko predstava  (Plaut-Smiljanić, Samofalni bojovnik, praizvedba, 2000.; T. Williams, Staklena menažerija, 2001.; J. Anouilh, Antigona, 2002.; J. Anouilh Ženski orkestar, 2003.; D. Delbianco: Dirigent, praizvedba, 2005. – predstava nagrađena na državnoj Smotri kao najbolja amaterska predstava godine). Istovremeno (2002. – 2005.) vodi i Dramski studio Gimnazije u Maruševcu. Od siječnja 2008. ponovno stalni vanjski suradnik INK-a gdje vodi nastavu kulture govora.

     Antigona je za pulsku izvedbu doživjela temeljitu dramaturšku obradu. Temeljeći svoj pristup djelu na činjenici da je tema svesvjetska i svevremenska, djelo je sasvim osuvremenjeno. Nastala tijekom Drugoga svjetskog rata, Anouilhova Antigona ni u kojem pogledu nije djelo koje bi dopuštalo „klasičnu“ opremu. Ona se događa uvijek i svuda. Sukob osobne savjesti i morala s jedne i službene politike s druge strane, dešavaju se od pamtivijeka sve do danas na svim meridijanima i paralelama.
Ne želeći da se po pozornici šeta posve suvišno tijelo Kora, redatelj je odlučio tu ulogu povjeriti razglasu. Vjerojatno bi tako postupio i sam Anouilh da mu je u doba nastanka djela bilo dostupno takvo tehničko pomagalo. Anouilhov Paž, koji stalno prati Kreonta, pretvoren je u Pobočnika. Redatelj smatra da je Paž (dječak) sasvim nepotrebna simbolika koja aludira na moguću Kreontovu spolnu izopačenost, čime se krutost vlasti pretvara u posljedicu određenoga mentalnoga sklopa koji s vlašću ima mnogo manje veze nego što je ima čista, ordinarna bešćutnost i sljepilo na sve što je ljudsko. S tim u svezi nužne su bile i neke manje izmjene u samom tekstu, koje ipak nemaju bitnog utjecaja na samu radnju i međusobne odnose likova. Prilikom dramaturške obrade redatelj je izvorni tekst skratio s dvosatnog trajanja na svega 80 minuta primjerenijih jednočinki i današnjem tempu života, ne dirajući pritom ni najmanje u nit pripovijedanja.
U Anouilhovim djelima prevladavaju mračni tonovi, naglašeni pesimizam i zgađenost nad licemjernim moralom građanskoga društva te spoznaja o apsurdnosti ljudske egzistencije. Uspio je sažeti naturalizam i realizam u novu formu, koja bi se najtočnije mogla nazvati «teatralizmom». U svojim «crnim djelima» (Putnik bez prtljage, Euridika, Antigona, Ševa) razvio je osebujno vlastito poimanje odnosa između dobra i zla, osobito se zanimajući za sudbine onih buntovnika koji se, poput Antigone, suprotstavljaju svijetu i njegovu nehumanu poretku te i po cijenu života odbijaju prihvaćanje neljudskih normi. Redatelj pulske izvedbe u potpunosti se trudio ovu Anouilhovu filozofsku misao prenijeti gledatelju.

PREMIJERA

12. veljače 2008. u 20.00 sati

REPRIZE

13. veljače u 12.30 i 20.00 sati

Materijal za škole (PDF)