Kad u prošlosti, osim ironične nostalgije nasuprot okrutnoj stvarnosti, pokušavamo pronaći rješenja budućnosti… U tom smjeru, pošteno se okrenuvši unatrag tražimo izvore i odgovore za ono što imamo, jesmo, živimo – danas, a možda i sutra… Suživot, poštivanje različitosti, timski rad, međusobno uvažavanje, ili život pod mobingom, terorom, u strahu za vlastitu egzistenciju i/ili glavu…

Zašto se danas ne može ono što se moglo tada? Zašto se tada nije moglo ono što može danas? Mnogo je susreta s tim “davnim” vremenom o kojem se redovito nekritički priča i prepričava, s podosta prezrelog sentimenta i “slatkoga života”. Uvijek u dvojbi tko je ostavio veći trag u “nematerijalnoj baštini” ovoga grada.

U vrijeme dok pripremamo predstavu, obzor našeg društva je sumoran, pesimističan, dezorijentiran, zagrljen postupanjima i ponašanjima po kojima se spominju te “drage” i “nevine” godine. Bježeći od njih kako biti bolji, savršeniji, gotovo idealan. Borba za savršenstvo, danas je više izvanjska, konzumeristička.

Pojava konzumerizma na ovom prostoru najjače je odjeknula početkom šezdesetih. Granice su mamile da ih se prelazi… Da li je bilo bolje prije ili danas? Kolektivizam i “zajedništvo” nasuprot individualizmu – drame i komedije, suzama i smijehu… Za tu dilemu najbolji medij je nostalgija i vlastito iskustvo…

“Američka patrola u Mornaričkom parku” crna je komedija koja kroz jedan događaj u jednom mjestu u jednom vremenu – sjecištu triju dimenzija našeg univerzuma – govori o našim malim univerzumima koje živimo u svim svojim težnjama, manama i vrlinama, emocijama i postupcima kojima težimo raznim savršenstvima, koja naravno neće nikada biti dosegnuta, ali put putujemo…

Jasminko BALENOVIĆ, redatelj

Potpuni zaborav bio bi za Tina stanje potpunog ništavila, odnosno, kako kaže, sreće. No je li tako nešto ili, bolje rečeno, ništa, uopće moguće? Naravno, ne misli se na jednu vrst duševnih bolesnika, pa i na cijele narode, koji s vremena na vrijeme izgube razum i zaborave tko su i što su bili – ni uz najbolju volju, ne mogu se sjetiti. Freud je o takvim stanjima imao lucidnih invektiva, najzad morao je emigrirati uslijed jednog takvog stanja. No, vjeruje se, ipak se radi o rijetkim slučajevima, o iznimkama, o izuzecima, pa i povijesnima, ili se ipak varamo, ili se ipak samo samozavaravamo? Naime, čini se da nije moguće pri zdravoj pameti  budni život, i još bez predumišljaja, teko reći, nehotice, kao da nam se omaklo, premjestiti – gramatički rečeno – u pluskvamperfekt, u vrijeme koje, u pravom smislu riječi, i nije više vrijeme, u “vrijeme” koje više nema ama baš nikakve veze s prezentom, futurom i perfektom, “vrijeme” koje je otišlo u nepovrat, kojega više nema ni u spomenu spomen, koje se nikada, ama baš nikada više neće javiti, koje nas više nikada neće povući za rukav, iako nas sablast Hamletova oca opominje da nešto što je bilo nikada više ne može biti da nije bilo: Što je učinjeno, učinjeno je. Što je učinjeno, ne može biti da nije učinjeno. Tako kaže Shakespeare, a za njim na vlas isto ponavlja i Nietzsche. Postoji još jedna, moguće i najopasnija vrst zaborava – sjećanje na prošlo kao na idilu ili, in contrario, odricanje od sveg prethodnog – ili sve je nekad bilo bolje no danas ili sve je danas bolje no što je bilo nekad! Prisjećanje kao zaborav – ima li boljeg alibija za ono što smo bili i u što smo vjerovali, ima li boljeg lijeka za umirenje savjesti? Utješno je znati da je i sama priroda zaboravila da je jednom bila kaos…

Postoji još jedan način prisjećanja i zaboravljanja koji Kirkegaard naziva “zapisom u knjigu zaborava” – time se daje nagovještaj da se to neko nešto koje se zaboravlja i istodobno i čuva te da se u zapisu opet i opet može pronaći. Danac je ovu Arhimedovu točku u kojoj se susreću prisjećanje i zaborav nazvao “plodoredom”, premještajući ovaj pojam iz polja agronomije u filozofijski, štoviše u teologijski diskurs. Ovdje se premješta u kazališni čin, na daske koje život znače, ali nam često i nedostaju. U izvjesnom plodoredu nostalgije i ironije, na tim se simboličkim daskama prikazuje neka zbilja koja zapravo nikada nije bila takva. Zbiljsko iskustvo ljudi jednog vremena i transponiranje tog iskustva u logičko-gramatičke figure, u geste i grimase, u maske, u scenariju i kostimografiju, u posvećeni teatarski čin, to su dva posve nesumjerljiva iskustva koja se, samo kad se posreći, uzajamno senzibiliziraju – i ništa više. No reći će se – pa to onda nije istina. No, i opet, kad se posreći, čini se više no istinom. Pa naravno, zato i imamo umjetnost, kako kaže Marinković, citirajući Nietzschea, da ne “poludimo”, da ne “propadnemo” od istine. Jednom riječju, umjetnost je vrijednija od “istine”.

Najzad, svako ljudsko razdoblje poznaje i tragičnu i komičnu stranu – gotovo je nemoguć progledati u obje istovremeno – jedna kao u chiaro-scuru ostaju uvijek u sjeni. Može li to ponuditi ijedna kazališna predstava? Smije li se tako nešto uopće pokušati? Ako ništa drugo pred vama je pokušaj da se sa žalom i radošću barem nakratko sastanemo i rastanemo od svoje i tuđe prošlosti.

Dragutin LUČIĆ Luce

PREMIJERA:

6. listopada 2017. u 20 sati INK

REPRIZE:

7. listopada 2017. u 20 sati INK
9. listopada 2017. u 20 sati INK
10. listopada 2017. u 20 sati INK
12. listopada 2017. u 20 sati INK
27. siječnja 2018. u 20 sati INK
13. ožujka 2018. BUJE – Kazališna zima u Istri
14. ožujka 2018. LABIN – Kazališna zima u Istri
15. ožujka 2018. ROVINJ – Kazališna zima u Istri
16. ožujka 2018. PAZIN – Kazališna zima u Istri
27. ožujka 2018. u 20 sati INK – Svjetski dan kazališta