70. godina INK

LJETOPIS

Autorski tim

AUTOR TEKSTA I REDATELJ:
Luka Mihovilović

OBLIKOVANJE SVJETLA:
Dario Družeta

VIDEO PROJEKCIJE:
Vibor Juhas

Glume:

David Rovis
Lea Sep
Lana Crnogorčić
Nina Peruško
Ema Vještica
Nola Kliček
Lucija Brkić
Fran Vozila
Zora Cvijanović
Noah Cvijanović
Marko Gašparović

70 godina INK

Prelistavajući službene dokumente, dopise, izvještaje, kataloge i ostale pisane materijale iz arhive Istarskoga narodnoga kazališta, čitajući novinske članke, intervjue, kritike i reportaže iz Glasa Istre, konzultirajući razne izvore (knjige, časopise, brošure…) te naročito razgovarajući s još živim svjedocima (i njihovom djecom) koji su tada, nakon pripojenja Istre matici Hrvatskoj u Jugoslaviji, radili u tek otvorenom pulskom kazalištu, mogao bih, slušajući i čitajući ushićene dojmove i sjećanja, u njihovo ime slobodno zaključiti:

 

“Toliko smo bili sretni te, ne tako daleke, 1949. godine kad smo s predstavom Dundo Maroje otvorili naše Narodno kazalište u Puli. Bilo nam je bitno da se hrvatska riječ napokon u slobodi progovori s pozornice.”

 

Narodno kazalište u Puli osnovano je odlukom Narodnog odbora grada Pule 19. ožujka 1948., a prvu premijeru, točnije svoju prvu produkciju uopće (otkada postoji kazališna zgrada na ovome mjestu), Držićeva Dunda Maroja, Narodno kazalište u Puli svojim je snagama i svojim ansamblom, odigralo 22. siječnja 1949. godine.

 

Ideologija nove države bila je dobro skrivena u sadržaju koji se predstavljao, što je bio glavni razlog otvaranja kazališta. Nije bilo bitno odakle su ljudi, bilo je važno da se radi i da se gradi. Bratstvo i jedinstvo. Nije prošlo dugo vremena da se shvati kako kazalište nije baš jeftin način promidžbe. Tada kreću nedaće i problemi. Odobravaju se sve manji iznosi za financiranje osoblja i programa, stara je zgrada u derutnom stanju, nekvalificirani administrativni i tehnički odjel, loši umjetnički dosezi…

 

Svakakvi su se komentari mogli čuti i pročitati u dnevnim novinama: od da se preveliki novci slijevaju u kazalište, da bi kazalište trebalo prenamijeniti u nešto drugo, da glumci ne zavrjeđuju svoju plaću, iako životare. U pojedinim sezonama glumci su imali i po 13 premijera godišnje (ponekih sezona i tri premijere u jednom mjesecu) s prosjekom 325 gledatelja po predstavi, dakle, imali su i po tri probe u jednom danu za mizernu plaću od 950 dinara.

 

Početkom 60-ih godina počinju sve izrazitija negodovanja, uzdržavanje kazališta od strane Općine je preskupo, neekonomično, da bi se koncem tih istih 60-ih došlo do jasnog zaključka: kazalište mora u likvidaciju.

 

Nakon 23 sezone s postavljenih 213 premijera (199 kazališnih i 14 operetnih naslova) 125 autora (66 stranih i 59 domaćih) i odigranih 2.050 predstava, zbog velike dotrajalosti kazališne zgrade gradske su vlasti 1970. najprije zgradu zatvorile, a 29. travnja 1971. donose rješenje o prestanku rada Istarskoga narodnog kazališta kao ustanove, raspušten je glumački ansambl, a dio tehničkog i administrativnog osoblja nastavio je djelovati u Istarskoj sceni, ustanovi zaduženoj za organizaciju kulturnih manifestacija u Puli i Istri.

 

Devetnaest je godina moralo proći da bi Pula osjetila potrebu za kazalištem, obnovljeno kazalište ponovno je otvoreno 5. svibnja 1989. Ni tada nije teklo sve idealno, spoticalo se i lutalo, dok se 1996. nije uhvatio pravac k baš onakvoj instituciji kakvu su predlagali 60-ih godina – Kazališnoj kući Pula.

 

Od onda do danas puno se toga kvalitetnog i značajnog dogodilo u Istarskom narodnom kazalištu, pogotovo od 2004. kad smo postali Gradsko kazalište Pula. Stali smo u red s onim kazalištima koji imaju dugu tradiciju u profesionalnom radu, a mi smo ponovno (s nekim novim datumom i samim time novim početkom) krenuli stvarati svoju.

 

Mnogi su nas veliki i hrabri ljudi zadužili da održimo kazalište na životu i prije te prijelomne 1949. Spomenimo samo neke koji su mi u radu na ovoj svečanosti bili značajni, onako kako je umjetniku to najvažnije – suosjećajno.

 

Pietro Ciscutti podario nam je dvije kazališne zgrade. Jedna je napuštena i prazna (prepuna nedokumentiranih uspomena) između današnjega Danteova trga i Ulice Sergijevaca uz crkvu Gospe od Milosrđa, a druga je ova kojom se dičimo i u kojoj stvaramo i danas. Kazališna družina Otokar Keršovani riskirajući živote u Narodnoj oslobodilačkoj borbi zabavljala je narod diljem Istre, kako bi im rat učinila lakšim, pjevajući i recitirajući domoljubne pjesme, glumeći viceve Jurine i Franine.

 

Imamo jako dobre temelje, jako dobru materiju i još bolje graditelje.

 

To je oporuka koju smo naslijedili i moramo je poštovati.

 

Luka Mihovilović, redatelj