SEZONA 2024/2025 pod geslom “ODA SRCU”

Oda srcu mogla bi biti nikad definirana vrsta pjesničkog izraza, koja bi se potom koristila za izražavanje dubokih osjećaja, emocija ili razmišljanja o ljubavi. Pablo Neruda, William Wordsworth i John Keats napisali su „ode srcu“, pišući o ljubavi, ali ne nazivajući ih tako u svojim djelima. Ranonovovjekovno ljubavno pjesništvo često se koristi postupcima kojima metaforu ljubavi krajnje „fiziologizira“, svodeći je na konkretan organ – srce. Pripovjedač Planina Petra Zoranića to čini na krajnje maniristički način: „Tad ja prignuv lica k tihi i bistri vodi, aj, čudo veliko! ne samo obličje od pozora moga izvan, da i iznutra tukoje vidih; a tko bi veroval! srdačce moje čudnimi uzicami i spletenimi zamkami obuženo sa svih stran poznah, dali, kako mi se vidi, poznah on trak od zlatovitih kosic moje slatke neprijateljice upleten, većma njim srdačce moje tvrdim uzlom zategnuto biše, tako da jedva odihaše. I sam se uščudih da toliko biše trpilo, da ne biše puknulo. I poznah takoje i vidih zaradi toga da sve moje čemerne suze iz srdačca ižimahu se, uzal stiskajući, i po toku od očiju van ishajahu; i još od ljubvenoga plamika u kom srce goraše, stvaraše se dim on ki jadovnim uzdahom van grediše“.

Fiziološki gledano, srce služi kao mišićna pumpa ključna za održavanje cirkulacije krvi za prehranu svih tjelesnih tkiva. Tako jednostavna funkcija, naoko mehanička, a od iznimne važnosti, i gotovo da uvjetuje opstanak tkiva. Bez srčanih funkcija stanice prolaze kroz nepovratne promjene koje dovode do smrti. Srce prosječne odrasle osobe – s oko dvije trećine svoje mase smještene lijevo od središnje linije, naoko „nahero“, otprilike nalik na zatvorenu šaku – tijekom života pumpa približno pet litara krvi u minuti, ritmički pokrećući impulse brzinom od sedamdeset do osamdeset puta u minuti. Prema nekim istraživanjima, srce rezonira s prirodnim mijenama, čak i s kretanjem svemira. Zvukovi srca povezani su sa zatvaranjem srčanih zalistaka, uzrokuju vibracije u tkivima i u krvi, proizvode abnormalnosti, šumove, preskoke, često u sukobu s krajnje promjenjivim potrebama tijela.

Sve što nam se čini periferno i nevažno, iako utječe na nas, sili nas na izmjenu dnevnih ritmova, gotovo da se „skladišti“ u srcu. Naoko periferni čimbenici, kao što su emocije, koncentracija iona i tjelesna temperatura, također mogu utjecati na otkucaje srca. Kasnoantički asketski spisi već su dobro poznavali takvu fenomenološku narav srca, onkraj svake fiziologije. Primjerice, ranokršćanski pustinjski asketi, ti praočevi drugosti,  i različiti kontemplativni praktičari Dalekog Istoka usredotočili bi se na stjecanje dubokog uvida u pokrete svojega srca, kako bi stekli kontrolu nad svojim mislima i osjećajima, konačno pročišćavajući se u težnji za svetošću, prosvjetljenjem i sl. Njihove su prakse, dakle, uključivale pažljivu analizu fizioloških epifenomena koje su iskusili i pritom nudile smjernice o tome kako njima upravljati. Jezik korišten za opisivanje srca u njihovoj literaturi i njihovim svjedočanstvima, posebno naglasak na misli i emocije, svjedoči o dubokoj interakciji tijela i emocija, pri čemu srce funkcionira kao dvostruki, tjelesni i emocionalni entitet, posebice tijekom duge molitve, meditacije ili kontemplacije. Kao neksus tjelesnih i emocionalnih iskustava, ono tako predstavlja jedinstveno mjesto dubinskog razumijevanju suptilnosti molitve. Mnoge tradicije govore o molitvama „upućenim“ srcu, od one kršćanske do one budističke, vezane uz „srčane sutre“. Srce u Bibliji i nije samo metafora; ono je izvor duhovnog događanja u čovjeku. Srce je, kaže Sirah, Bog dao ljudima da razmišljaju, pa i ono „smišlja odgovor“ (Iz 15, 28), a „usta govore ono čega je srce prepuno“ (Mt 12, 34; Lk 6, 45). Bog Salamonu stavlja mudrost „u srce“ (1 Kor 10, 24), a Izraelce opominje da naprave „sebi novo srce“ (Ez 18, 31). Srcem se u Bibliji griješi, opravdava i vjeruje.

Tijelo pleše u različitim ritmovima, slijedeći otkucaje srca i prkoseći im. Kroz povijest, upravo je srce imalo značajnu ulogu u razumijevanju ljudskog tijela. Aristotel prepoznaje srce kao najvitalniji organ, kao sjedište inteligencije, kretanja i osjeta, kao vruć i suh organ, po njemu – trokomorni, koji stoji okružen drugim organima, poput mozga i pluća, koji služe za njegovo hlađenje. Uistinu, i mozak i disanje mogu utjecati na srčane ritmove, a onda i na raspoloženje, emocije i sl. Galen je, također, u svojoj raspravi O korisnosti dijelova tijela, reafirmirao prevladavajuće predodžbe o srcu, naglasivši da je ono izvor urođene topline tijela i njegove bliske povezanosti s dušom, opisujući ga kao „ognjište“. On je promatrao jedinstvena fizička svojstva srca, pritom zapažajući njegovu žilavost, snagu i otpornost na ozljede. Vjerovao je da su širenje i skupljanje srca znakovi njegove inteligencije, što ukazuje na njegovu sposobnost da privuče, prihvati ili izbaci štetne tvari, prema potrebi. 

Kako su Aristotelova znanstvena i filozofska djela dobivala na značaju u srednjovjekovnom islamu i Europi, liječnici su se počeli boriti s razlikama između ovih drevnih učenja. U jedanaestom stoljeću, filozofi poput Avicene integrirali su Aristotelove ideje u galensku fiziologiju, naglašavajući ulogu srca u proizvodnji „vitalne“ topline tijela, a Avicena je čak i identificirao puls kao rezultat pokreta srca i širenja i skupljanja arterija pod utjecajem udahnutog zraka. Galen se nipošto nije slagao s mnogim aspektima Aristotelovih i drugih anatomskih tvrdnji, kao što je uloga srca u stvaranju živaca. Tvrdio je da je jetra važnija za tjelesne funkcije jer proizvodi tjelesni humor, a njegove ideje, zanimljivo, ostale su dominantne sve do sredine sedamnaestog stoljeća.

Od srca do ljubavi dalek je put. Unatoč naprecima u medicini, srce je ipak zadržalo i svoj metafizički značaj, često viđeno kao primarno „duhovni“ segment tijela i sjedište emocija. Prikazi srca iz ranog novovjekovlja, primjerice, često kombiniraju znanstvenu točnost s kulturnom simbolikom srca, prenoseći i anatomske detalje ili kulturni i filozofski značaj, pa će za Renéa Descartesa srce biti i „motor s unutarnjim izgaranjem“ i žarišna točka za rasprave između mehanicističkih i vitalističkih objašnjenja tijela.

Fjodor M. Dostojevski borio se s interakcijom srca i uma u igri spoznavanja istine. U pismu iz 1838, upućenom bratu Mihailu, a napisanom malo prije njegova sedamnaestog rođendana, Dostojevski ga optužuje da je sklon „filozofirati kao pjesnik“ i piše mu sljedeće: „Da bi se znalo više, mora se osjećati manje, i obrnuto […] Prirodu, dušu, ljubav i Boga prepoznajemo kroz srce, a ne kroz razum. Kad bismo bili duhovi, mogli bismo boraviti u tom području ideja nad kojim lebdi naša duša tražeći rješenje. Ali mi smo bića rođena na zemlji i možemo samo nagađati Ideju – ne shvatiti je sa svih strana odjednom. Vodič za našu inteligenciju kroz privremenu iluziju u najdublje središte duše zove se Razum. Dakle, razum je materijalna sposobnost, dok duša ili duh živi od misli koje šapuće srce. Misao se rađa u duši. Razum je alat, stroj, koji se pokreće duhovnom vatrom. Kada ljudski razum […] prodre u domenu znanja, on djeluje neovisno o osjećaju, a time i o srcu“.

Postoje jezici kojima se prenosi nevidljivo. U japanskom jeziku postoji riječ kokoro, koju je teško objasniti na drugim jezicima, jer konceptualno objedinjuje pojmove srca, uma i duha, i vidi ih kao nedjeljive cjeline, ne podrazumijevajući podjele koje jednostavno ne postoje u japanskoj kulturi. Kokoro, stoga, obuhvaća i ono što osoba misli, osjeća ili pak želi izraziti. To uključuje čovjekove misli, volju koja ga pokreće, znanje i iskustvo stečeno kroz vrijeme te sve njegove osjećaje. No, i više je od zbroja svih ovih elemenata – koji su istovremeno prisutni – pa se kokoro ne može ni vidjeti niti dodirnuti; samo se nalazi u području srca. Skrivena u takvom nevidljivom postojanju, leži složena mreža ideja, koncepata i osjećaja kojima se ne može pristupiti izvana, jer egzistira u svemu što čovjek stvara, bilo da se radi o materijalnim ili idejnim kreacijama. 

Ljudsko srce obiluje intuicijom, pa zato i uvijek posjeduje atribute nelogičnosti, želje za novim, kreativnosti i otvorenosti. Za razliku od računalne simulacije, koja je mahom deterministička (zatvorena), nedostaje joj raznolikosti i utjelovljenje je suhoće, srce je uvijek iznova performativno, afirmirajući se gotovo neutaživom, ničeanskom voljom za životom. Već nekoliko desetljeća različiti smjerovi kognitivnih znanosti ruše konceptualne barijere, često samostalno nametnute, i istražuju ono što su umjetnici, pisci, mistici i sanjari mnogih kultura odavno prepoznali: tajanstvenu vezu između srca i uma. Ljudi koriste pohranjena sjećanja ili različite kriterije prosuđivanja kako bi predvidjeli što bi im se moglo dogoditi, u usporedbi s naoko metodičnim, bezumnim strojevima. Međutim, ljudska predviđanja su također oblikovana željama i zamagljenim očekivanjima – što je problem koji računala nemaju. No, strojevi također nemaju ono što ljudi imaju, element kaosa ili nepredvidljivosti koji nam omogućuje da razbijemo obrasce i granice svih vrsta – nemaju srce.

Upitana „Imaš li srce?“, umjetna inteligencija smjesta nedvosmisleno odgovara: „Ne, nemam fizičko srce, jer sam računalni program, umjetna inteligencija. Moje ‘znanje’ i ‘razumijevanje’ su rezultat analize i obrade teksta, a nemam stvarne svijesti, emocija ili tijela. Moje funkcije su ograničene na obradu i generiranje teksta na temelju informacija i upita koje dobijem, ali nemam svijest ili osjećaje kao ljudska bića“, pokazujući u kojoj je mjeri naše znanje oblikovano i predodređeno (zapadnjačkim) dihotomijama tobože „stvarne svijesti, emocija ili tijela“. Umjetnost srca takve dihotomije redovito nastoji prevladati, kao što ih i „oda srcu“ nastoji transformirati (nazad) u umjetnost.