14. rujna 2023. –

SEZONA 2023/2024 pod geslom “ODA MLADOSTI”

Oda se obično smatra vrstom lirske poezije u kojoj se lirski subjekt obraća, obično putem pohvale, nekom konkretnom ili pak apstraktnom adresatu, primjerice osobi, mjestu, stvari ili događaju.

U svojoj srži, dakle, ona sadržava napetost između želje da ispuni svoju funkciju, da referira „na nešto“ i da joj adresat bude prepoznatljiv, i, s druge strane, da ostane skladan književni žanr, u kojem su namjena i idejni razvoj u ravnoteži. Žanr se afirmirao u staroj Grčkoj, isprva popraćen glazbom i kazališnim postavom, a kasnije su verzije tog žanra izgubile mnoga izvanjska obilježja ceremonijalnosti, ritualnosti, čak i prvotne muzikalnosti i kazališnosti, da bi se naposljetku pretvorile u kvazi-lirske komade koji su bili namijenjeni isključivo privatnoj (ili tihoj) konzumaciji.

Klasična pindarska oda, jedna od izvedbeno najpotentnijih, najčešće se izvodila sa zborom i plesačima, a sastojala se od strofe, koja utvrđuje temu, potom antistrofe, koja funkcionira kao tematska i strukturalna protuteža temi, i epode, u kojoj se oda zaključivala, često u slavljenju atletskih pobjeda. Horacijevska oda, naprotiv, bila je krajnje slobodne strukture, nije zahtijevala ceremonijalni okvir, jer joj je namjena bila kontemplativna, uz stalne motive iz filozofije i prirode. Oda je, u tom smislu, bila metonimija demokratske procedure, u kojoj se neprestano reflektirao složeni odnos ne samo između (tobože) pasivne publike i aktivnih izvođača, nego i politički dominantnog oka i njegove stalne kritike. Ako se grčke ode mogu smatrati začetnicima žanra, usidrenog u srce kontingencije demokratske procedure, onda se suvremene engleske ode mogu smatrati polazištem za emancipaciju istog žanra, kao i za njegovo semantičko širenje.

UN mlade definira kao osobe od 15 do 24 godine. Nacionalna politika za mlade Nepala definira mlade kao osobe od 16 do 40 godina.

Definiranje „mladosti“ je pitanje utvrđivanja njezina sadržaja, ali i mogućnosti tumačenja različitih načina na koje se sadržaj uguran pod taj pojam aktivira, kako prema pojmu „djetinjstva“ tako i prema pojmu „svijeta odraslih“.

Bilo da su definirani kao kvazi-pasivni građani, katkad i lišeni prava sudjelovanja u društvenom ili političkom životu, iako nipošto više djeca, bilo da su na neki način „utišani“, pripadnici te mladosti kontaminirani su nekom osobitom vrstom „odraslosti“, koja uključuje i pasivnost i aktivizam, i napredak i nostalgiju, i zrelost i djetinju radoznalost, i pretpolitičnost i političnost. Biološke ili kulturalne premise mladosti koje je definiraju kao „stanje između“ ili kao strukturu „još ne“, gotovo kao normativnu nezrelost, često ukazuju i na nedostatak glasa kojim bi se izrazio ovaj problem.

Davida Graeber je upozoravao da smo svi mi s najbližim prijateljima komunisti, dok s djecom postupamo kao čisti robovlasnici. Ako se djetinjstvo nerijetko definira takvim negativnim određenjima, koncept mladosti najčešće se tumači u svojoj teleologiji, kao nešto što se razvija, kao neki oblik tranzicije, osamostaljivanja ili oslobađanja, usmjerenih prema novoj društvenoj i biološkoj ovisnosti.

Naime, u nekim kulturama mladost se definira prema biološkim markerima, kao razdoblje između puberteta i roditeljstva, dok drugi definiraju mladost u smislu atribucije novog sociokulturnog statusa sa specifičnim ulogama, ritualima ili odnosima. Svaka je mladost, neminovno, obilježena ritualom prijelaza, ritualnim napuštanjem poznatog miljea, ulaskom u život daleko od zajednice, ali i konačnom reintegracijom. Proces posve nalik onom kazališnom, odnosno limes najosebujnije naravi.

Kao tvorci društva, naime, mladi doprinose stvaranju normi, kao što se i one oblikuju prema njima. Mogu djelovati kao politička snaga koja pogoduje moćnicima, ali, istovremeno, postaju izvorište otpora ili pak „izbočine“ u složenim procesima participacije, socijalizacije i emancipacije – mala elita koja spoznaje vrijednosti protivljenja, neslaganja, osporavanja, i doista može mijenjati svijet. Spjevati odu takvoj eliti znači prihvatiti izbočine kao slojevitosti. Oda mladosti tako ostaje prožeta binarnostima, sjetom i melankolijom, zrelošću i sanjarenjem, dok, istodobno, egzistira na fragilnoj granici između kalupa rituala i atletske slobode.