DINA VUKELIĆ: Nezaustavljiva spirala događaja i prevrata

O novoj dramskoj premijeri s dramaturginjom Dinom Vukelić:

 

Nezaustavljiva spirala događaja i prevrata

 

Kao prva premijera ove godine, na scenu INK postavljamo dramu Dore Delbianco
“KAD JE STAO SVIJET” u koprodukciji sa HNK Ivana pl. Zajca Rijeka.
Nagrađenu dramu „Kad je stao svijet” autorice Dore Delbianco režira proslavljeni
slovenski redatelj Vito Taufer čije se predstave u pulskom i riječkom Kazalištu još uvijek pamte.
Praizvedba u INK Pula zakazana je za 16. veljače 2022., dok je u Rijeci premijera zakazana za 26. veljače 2022.

Od dramaturginje Dine Vukelić smo, između proba, pokušali doznati više. Pročitajte!

 

Dina Vukelić (Foto: Luka Mjeda)

 

 

Kada se osvrnete na proces rada i suradnji s umjetnicima u koprodukciji riječkog HNK-a i pulskog INK-a, kako biste opisali iskustvo?

 

Radi se o otvorenom procesu u kojemu su svi umjetnici, pod vodstvom redatelja Vite Taufera, povezani kreativnom slobodom i međusobnim povjerenjem, neprestanim istraživanjem, konstruktivnim i zajedničkim radom u kojemu se uvažavaju ideje glumaca i autorskog tima. Važan je element nepredvidljivosti procesa koji korespondira i sa sadržajem i s formom teksta. Naime, tekst se također bavi nepredvidljivošću života i smrti u ozračju jedne nadrealno kaotične društveno-političke klime pa tako iziskuje umjetničku slobodu koju mi zadržavamo tijekom procesa. Nevjerojatni i apsurdni zapleti, složena struktura teksta, njegov stilski i žanrovski eklekticizam i aktualni problemi na razmeđu između intimnih i političkih previranja daju nam svima prostor za igru i kreativnost, kao i za preispitivanje trenutka u kojemu živimo.

 

 

Aleksandar Cvjetković

 

Možete li izdvojiti najluđi / najzabavniji / najljepši / najdirljiviji trenutak, barem do sada?

 

Budući da je tekst slojevit i obiluje prepoznatljivim likovima iz svakodnevnog i političkog života čije se priče usložnjavaju u formi nalik “priči u priči”, on se može promatrati i kao više drama u jednoj. Nevjerojatno nam je zabavno raditi scene s briljatnom Oliverom Baljak u ulozi Ministrice i sa sjajnim mladim glumcem, pojačanjem riječkog ansambla, Denijem Sankovićem u ulozi Inspektora Radovića. Njihov odnos moći koji je poput klackalice, duhovita i tragikomična naivnost, socijalni backgroundi i brojne aluzije na likove kakve susrećemo u političkoj vrhušci i našim institucijama izvrsna su satira onih principa što vladaju kod pojedinaca koji se trude zadržati svoje pozicije unatoč manjku kompetencija. Njihove scene izazivaju posebnu radost i oslobađajući smijeh, stoga nam se čini da bi mogle tvoriti i zasebnu duodramu. Također je velika radost raditi s Aleksandrom Cvjetkovićem Kajom koji tijekom procesa daje ogroman doprinos i nijanse u izgradnji svoje uloge, baveći se jezikom i osviješteno oslikavajući milje iz kojeg dolazi beskućnik koji se nađe u kolopletu političkih malverzacija. Teško je nabrojati sve inspirativne trenutke jer ih je uz ovako sjajan ansambl zaista mnogo.

 

 

Olivera Baljak

 

Nagrađena drama Dore Delbianco u vašim rukama. Kako pamtite svoj prvi dojam? Što ste “putem” kao dramaturginja otkrivali i do kakvih ste zaključaka došli?

 

Tekst sam čitala još prije pandemije, dok nisam znala gdje će se i u kojim okolnostima izvoditi. Pri prvom čitanju vidjela sam u njemu velik izvedbeni potencijal upravo zbog širine sadržaja koji nudi. To je intimna drama koja polazi od metafizičkog preispitivanja smrti, ali je njezina intimna dimenzija snažno premrežena političkim kontekstom. I jedna i druga dimenzija drame donose nam apsurdnu i cjelovitu sliku svijeta u kojoj se miješaju triler, komedija i tragedija, a ljudske se vrijednosti relativiziraju zbog oportunizma i senzacije. Budući da se radi o drami koja jest, kao što naslov kaže, preslika svijeta koji je stao, kao dramaturginji mi je izazov istraživati sve nijanse tog svijeta te se potruditi da se ona značenja, koja su najnužnija za našu izvedbu, iz bogatog i opsežnog materijala uspješno transponiraju u scenski jezik.

 

 

 

Irena Tereza PRPIĆ

 

Kakvi su likovi i kakvi su njihovi odnosi? Koje najvažnije razlike valja istaknuti? Možemo li ih razvrstati, doista povezati sa svima znanim ličnostima?

 

Likovi su nevjerojatno prepoznatljivi. S jedne strane, imamo pojedince sa svakodnevnim egzistencijalnim mukama, a iza njihova naizgled “obična” naličja kriju se mrakovi i tjeskobe, pa i psihopatološke tendencije. Odnos prema smrti ključna je odrednica svakog lika, tako da je drama, između ostalog, studija intimnog i društvenog suočavanja sa smrću. Koliko je važan život pojedinca i koliko jedna smrt zaista mijenja svijet? U tekstu je ta postavka dovedena do ekstrema jer smrt pojedinca dovodi do tektonskih promjena u dramskofikcionalnom svijetu. Isto tako, smrt postaje oruđe za manipulaciju, ostvarenje osobnih interesa i za politički oportunizam. Dakle, s druge strane, važni su i oni likovi koji predstavljaju različite hijerarhijske slojeve pojedinaca na poziciji moći. Oni su prikazani kao punokrvni likovi s manama, smiješni u svojoj pompoznosti, ambicijama ili neznanju, a dirljivi i tragični zbog nesigurnosti, tjeskoba i prevelikih (nerealističnih) želja. U tome se svakako mogu prepoznati pojedinci koji se smjenjuju na vladajućim pozicijama.

 

Koji epiteti idu uz “Kad je stao svijet”?

 

Apsurdan, kaotičan, duhovit, melankoličan, mračan, uvrnut, začudan.

 

Romina TONKOVIĆ

 

S kojom biste slavnom dramom usporedili ovu suvremenu melankoličnu komediju?

 

Tekst me stilom i sadržajem najviše podsjeća na slavnu komediju “Jare u mlijeku” Jurija Poljakova, a prepoznajem i elemente dramskog pisma Mate Matišića, koji je na ovom projektu – skladatelj.

 

Sven ŠESTAK

 

U skladu s tim i bez lažnih očekivanja, što bi bilo dobro da publika svakako zna o drami prije nego dođe na predstavu?

 

Publika može pogledati predstavu u kojoj će prepoznati sebe, ali i presjek cijelog društva u jednoj nezaustavljivoj spirali događaja i prevrata koji se događaju uslijed smrti jednog portira. A u svemu tome može očekivati i smijeh, i šok. Neću otkrivati više!

 

Redatelj Vito TAUFER

 

 

Što je za vas taj trenutak kada stane svijet?

 

Nažalost, svi živimo u vremenima kada svijet svako malo staje, a to je doba pandemije. Selimo se u virtualne prostore, jedni druge sve češće promatramo na online platformama, gubimo doticaj jedni s drugima, “normalne” aktivnosti, prvenstveno one društvene, ugrožene su i stopirane izolacijom i bolešću, a za izvedbene umjetnosti moramo se posebno boriti. Unazad dvije godine imam osjećaj da svijet svako malo staje i da se svi, pa tako i umjetnici, moramo oboružati jakom voljom i upornošću da opstanemo i dokažemo vlastitu vrijednost za društvo. Još jedan trenutak kada je zastala Hrvatska su razorni potresi. Budući da sam podrijetlom  vezana uz Petrinju, svijet je zaista stao kada sam shvatila da je taj grad, koji je ionako zanemaren i zapušten, doživio tragediju i nesagledivu štetu koja i dalje nije sanirana. No, i neovisno o višim silama, živimo u zemlji iz koje se mladi iseljavaju, u kojoj vladaju korupcija, predrasude i različiti oblici društvene nepravde te u kojoj je potrebna neprestana borba da se ne stane (ili ne odustane!) nego, suprotno tome, ide naprijed usprkos lošim prilikama.