INTERVJU - AMARCORD - FILMSKI HIT NA DASKAMA INK

Luciano Delprato donosi filmski hit u kazalište!

 

Nakon iznimno uspješne suradnje na nagrađivanoj predstavi „Kralj Edip” i na „Decameronu”, argentinski redatelj, dramaturg i autor adaptacija Luciano Delprato posebni je gost nove dramske sezone. 

 

U ovom trenutku dovršava s ansamblima Hrvatske i Talijanske drame rad na predstavi „Amarcord” za koju potpisuje i adaptaciju ove Fellinijeve kultne nostalgične komedije iz 1973. godine. Predstava nastaje u koprodukciji s Istarskim narodnim kazalištem – Gradskim kazalištem Pula gdje se premijera željno iščekuje 21. listopada, a u „Zajcu” 2. studenoga. 

 

Redatelj Luciano Delprato, Deni Sanković i Aleksandra Stojaković Olenjuk

 

Fellinijev „Amarcord” s filma donosite na kazališne daske. Što je u ovom slučaju publici najprije važno znati?

 

Volio bih da publika zna da se predstava, naravno, bazira na Fellinijevom filmu. Drugačije će djelovati na ljude koji su film pogledali, ipak je riječ o drugom mediju, ali istovremeno, oni koji uopće nisu vidjeli film, predstavu mogu gledati i pratiti u potpunosti. Kao predstava, ona stoji sama za sebe. Također, predstava je suvremeni kazališni komad neovisan o filmu na neki način. Naša misija i cilj bili su: ne iznevjeriti ljude koji vole taj film i ne isključiti one koji nisu pogledali film. 

Kada se radi kazališna predstava prema filmu najveća je briga, svi se pitaju trebaju li pogledati film prije nego dođu na predstavu, ili ako pogledaju film ima li smisla gledati predstavu. Bio sam i sam u takvoj poziciji, kao gledatelj. Upravo zato mislim da se na ta pitanja mora odmah odgovoriti i to iz stajališta publike. 

 

Kako se film oslikao u predstavi?

 

Predstava je mješavina konvencionalne drame, muzičkog teatra, akcije, fizičkog teatra i neverbalnih pokreta. Smatram to važnim jer filmovi su vizualni medij, odajemo počast filmu izvlačeći iz njega što više ka vizualnom kazalištu. To je naš put na kojem „prevodimo” jedno u drugo. 

Komplicirano je ponuditi nešto novo, a istovremeno ne iznevjeriti one koji očekuju vratiti se u svijet filma. Naravno, predstava će im to pružiti, ali u kazalištu. A kazalište je posve drugačiji medij. Prenosimo ne samo priču, nego i način na koji se priča donosi. Pritom, čak nije niti riječ o priči, „Amarcord” je kolekcija jako kratkih vinjeta. Nema tipičnog scenarija. To je nešto što znaju svi koji su film gledali. Nema tipične linearne priče. Postoji negdje u pozadini, ali svaka od tih kratkih vinjeta stoji neovisno, funkcionira i sama za sebe.   

 


Jelena Lopatić i ansambl predstave

 

Radnja „Amarcorda” su rane tridesete 20. stoljeća, neposredno pred Drugi svjetski rat. 

 

Važno je razumjeti da je „Amarcord” aktualan. Glavna tema je djetinjstvo, na koji način se djetinjstava prisjećamo, što smo izgubili… Fellini je film režirao malo prije smrti. Uz to iskustvo toliko blizu smrti, pretpostavljam da je bio prestrašen, a kad se bojiš, vraćaš se u djetinjstvo. „Amarcord” čini da se svatko tko ga gleda vrati u vlastito djetinjstvo. S tog zanimljivog gledišta djeteta gledamo tolike ružne stvari koje se događaju svijetu. Iz perspektive djeteta govori se o aktualnim temama kao što je uspon fašizma u Europi, a onda i o buđenju seksualnosti, šovinizmu. Rat je nešto što se opet događa, nažalost. Uznemirujuće je aktualan „Amarcord”. 

 

U tom smislu osuvremenjujete li ga ili ostajete u Riminiju 1930-ih?

 

Ostajemo vjerni originalu, s velikim poštovanjem mu pristupamo, ali istovremeno predstava je stilizirana verzija filma. Isto je i Fellini činio. Nije previše brinuo o točnosti portretiranja vremena. Bliži je ideji sjećanja i snova. Kada se nečega sjećamo, ne sjećamo se precizno, izokrenuto je i osobno sjećanje, ne razmišljamo o točnim povijesnim okolnostima. S tim se igramo u predstavi. 

Još nešto, vezano uz jezik u predstavi, koliko god ja kao Argentinac ne znam ni standardni ni dijalekte ni narječja, inzistirao sam na različitosti. Obitelj je jezgra, oličje je lokalnog identiteta i zbog toga čut će se fijumanski. Oni koji govore štokavskim, kajkavskim, čakavskim, svejedno, trude se bježati od lokalnog, žele zvučati kao da su pripadnici „više klase”, žele biti bliže standardnom. Važno mi je bilo da jezik predstave nije čisti standardni hrvatski jeziko, jer bilo da je riječ o Puli, Rijeci, koji su bili svojevremeno pod Italijom, ili o Riminiju, niti u jednom od tih gradova ne govori se čisto! Utjecaji su očiti. Želim postići da se ta različitost karakteristična za te gradove čuje. Jedan govori ovako, druga govori onako, ali svi žive u tom istom gradu i to je realnost! 

S tim da će „Io voglio una donna!” govoriti na originalu, ništa drugo ne bi imalo smisla. 

 

Jasmin Mekić, Olivera Baljak i Dean Krivačić

 

Fellinijevi crteži imaju posebno mjesto u procesu nastanka filma, pa tako i u prvim probama za predstavu. Vaš pristup ulogama  iz „Amarcorda” također svoj temelj nalazi u skiciranim likovima?

 

Inspiraciju za predstavu crpili smo ne samo iz Fellinijevog filma već i iz njegovih crteža, tako je. Fellini je najprije bio ilustrator, crtač stripova i karikaturist, pisao je kratke priče. Jako često se događalo da su likovi u filmovima najprije bili karikatura na Fellinijevom papiru. Grupa ljudi koja je tražila glumce za podjelu obilazili bi ulice tražeći baš takvu „skicu”, takvog lika, čovjeka koji savršeno odgovara čudnoj, ekspresionističkoj Fellinijevoj slici. Nije to bila lijepa, realna ilustracija. Proces podjele uloga bio je uvelike u tome tko odgovara crtežu, karikaturi. Taj smo princip primijenili i u radu na predstavi. Tražili smo tko će odgovarati karakteru nacrtanog lika. Zamišljali smo kako bi se kretao, kakav bi bio lik, ne pokušavajući kopirati film, već istraživati putem istog procesa kroz crteže do realnosti pozornice. To predstavi daje posebno stiliziranu estetiku, uz kostime, šminku, koreografiju, sve je snovito, umjetno konstruirano, oslobađajuće nerealno. Kao snovi, kao sjećanja, kao dio istog carstva. To je jedan od ključnih mjesta identiteta predstave, bazira se na filmu, ali i na Fellinijevim crtežima. Ima tu grafiku, vizualnost, nerealnu estetiku. To se onda vidi u pokretu, fizičkom teatru, teatru slika kako bi nas odmaknuli od iskušenja da postanemo prenostalgični. 

 

Kakvo je Fellinijevo vraćanje u djetinjstvo?

 

Ako prevedemo naslov, film se zove „Sjećam se”. Kada govorimo o klišejima vezano uz prisjećanja djetinjstva, uvijek se upada u zamku pretjeranog romantiziranja svog djetinjstva. Kod Fellinija nije tako dok se prisjeća djetinjstva, kod njega je to sirov, divlji, čudan, seksualni, fizički dio života. U vrijeme puberteta budi se i otkriva vlastita seksualnost, a u tom trenutku kada gubi nevinost, postaje odrastao. Fellini govori točno o tom trenutku. 

 

Luciano Delprato

Kakav je onda vizualni koncept?

 

Svi drugi i sve drugo gledamo s točke promatranja tog dječaka u tom spomenutom trenutku. Čitava scenografija, cijela adaptacija, zapravo je kino u kazalištu. Scenografija je dio kina. Na neki način, mi također gledamo Fellinijev film, isto tako publika smo vlastitih sjećanja, publika smo vlastitih djetinjstava. Pred publiku stavljamo komadić kino partera koji kao da se nastavlja na kazališno gledalište, događa se zrcaljenje.

Ono što je u zrcalu, blizu je. To je djelić realnosti. Namjerno izolirani izrez. Na sceni su „zatočeni”, kao u nekom lupu. Svejedno, puno je boja i radosti. 

 


Skladatelj Osman Eyublu

 

Glazbu za predstavu sklada Osman Eyublu, violinist Riječkog simfonijskog orkestra i pijanist te autor scenske glazbe. Glazba u vašem „Amarcordu” se oslanja na filmsku glazbu Nina Rote ili je posve nova?

 

Osman je s glazbom učinio isto što i ja s dramaturgijom. U dijalogu je s filmom, s Rotinom glazbom. U tom razgovoru čujete i Rotu i Osmana. Igramo se s razdobljem, s utjecajima, nastojimo se inspirirati filmom umjesto samo kopirati. Za nas bi to bilo dosadno, a zasigurno i za publiku. Glazba je prisutna gotovo cijelo vrijeme u predstavi, uostalom, kao što je i u filmu. 

Osman je izvrstan glazbenik i napravio je odličan posao. 

 


Ansambl predstave na prvoj probi u Puli.

 

 

      

  • 28. rujan 2022.

    OTKAZUJU SE IZVEDBE PREDSTAVE
    “POTPLAĆENI! NE PLAĆAMO!”

    Pročitaj Više
  • 15. rujan 2022.

    “SOLO ZA SEDAM” NA JUVENTAFESTU U SARAJEVU

    Pročitaj Više