ALEKSANDAR BANČIĆ: Svojim pričama vraćam ljude u djetinjstvo

Imali smo priliku razgovarati sa Aleksandrom Bančićem, dramskim pedagogom u Dramskom studiju INK, a odnedavno i MAJSTOROM PRIPOVJEDAČEM.

 

Uživajte u članku.

 

 

Otkud ljubav prema pripovijedanju? Jesi li je naslijedio, jesu li tvoji stariji tebi pričali priče ili si se tijekom života zainteresirao?

 

Imao sam priliku 1994. g., još kao student, prisustvovati izvedbi predstave “Mistero Buffo” Darija Foa u Udinama. Doživio sam nešto neobjašnjivo i, iako to tada nisam osvijestio, ta mi je predstava, ta izvedba, kroz cijelu moju kazališnu karijeru bila uzor. Stvaranjem kazališta, prvenstveno s mladim ljudima, htio sam rekreirati onu magiju koju sam tada doživio. Ta moja želja me na kraju dovela na početak, na tekst “Mistero Buffo” Darija Foa. 2012.g. ponudio sam Valteru Roši (koji je tada bio član Dramskog studija) da zajedno postavimo taj tekst na scenu Istarskog narodnog kazališta. I moram priznati da mi je iskustvo rada na toj predstavi možda bilo najveća kazališna škola. Analiza svih elemenata koje Fo koristi u svojoj predstavi omogućila mi je da shvatim neke stvari koje sam do tada uzimao zdravo za gotovo.

 

Godinu kasnije, boraveći u Edinburgu na jednom međunarodnom projektu kazališta potlačenih, imao sam priliku prisustvovati nastupu profesionalne pripovjedačice Marion Kenny. I, začudo, slušanje njenog pripovijedanja imalo je sličan učinak onome kojeg sam doživio devet godina ranije s Dariom Foom. Kao odraslom muškarcu bilo je to nepojmljivo jer je za mene do tada pripovijedanje pripadalo svijetu djece. Potpuno sam bio zbunjen i to me nagnalo, naravno, da više istražim svijet pripovijedanja.

 

Kao dijete nisam imao priliku slušati usmeno pripovijedanje. Bajke i priče sam konzumirao putem slikovnica i crtića. Moji su roditelji bili dosta zauzeti i nisu mi nikada pričali priče. Niti djedovi i bake. Oni su se bavili poljoprivredom i nisu imali vremena za djecu.

 

No, tijekom svog istraživanja obiteljskog stabla došao sam do vrlo zanimljivih informacija. Navodno je moj pradjed Anton Bančić bio seoski pripovjedač. Govorilo se da je hodajuća enciklopedija, da je znao sve o svakome i da je volio zabavljati susjede i seosku djecu pričama o čudnim dogodovštinama lokalnih ljudi. Ne znam jesam li od njega naslijedio ljubav prema pripovijedanju, ali sam upravo zbog ljubavi prema pripovijedanju osjetio neobičnu povezanost sa svojim pretkom iako nisam imao priliku upoznati ga budući je umro devet godina prije mog rođenja.

 

 

Što je pripovjedno kazalište?

 

Vrlo zanimljivo pitanje koje si i sam često postavljam. Nisam nikada pronašao zadovoljavajući odgovor pa sam ga pokušao sam smisliti. Kao termin, povezuje se s Dariom Foom i njegovom predstavom “Mistero Buffo”. Smatra se da je to bila prva predstava pripovjednog kazališta ili kako ga u Italiji zovu “teatro di narrazione”.

 

Radi se, zapravo, o pripovijedanju s dodatkom nekih elemenata specifičnih za kazalište. Moramo reći da se sama kazališna umjetnost razvila iz pripovijedanja. I dan danas kazalište priča priče, ali za razliku od “čistog” pripovijedanja ono koristi specifične elemente koje je vremenom razvilo. Poput glume (igranje likova), uporabe rasvjete, kostima, glazbe, rekvizite i drugih estetskih elemenata.

 

U pripovjednom kazalištu izvođač uglavnom pripovijeda priču, on ne glumi, ali ponekad ulazi u razne likove i može se koristiti i drugim elementima poput rasvjete i rekvizite.

 

Jesu li “Štuorice od polnoći” prva predstava pripovjednog kazališta koju si kreirao?

 

 

“Štuorice od polnoći” je moja prva autorska predstava pripovjednog kazališta. Prije toga radio sam na već spomenutoj predstavi “Mistero Buffo”.

 

 

Odakle ideja za takvim projektom?

 

 

Ideja je nastala nakon što sam upoznao gđu. Milicu Kranjčić, žminjsku učiteljicu u mirovini koja je jako aktivna u izdavanju knjiga koje se bave poviješću i običajima žminjštine. Ona je tada (2016. g.) upravo spremala novu knjigu “Libar od polnoći” u koju je sakupila nekoliko priča koje je čula od mojega pradjeda kada je bila mala djevojčica. Sve su to priče o strašnim pojavama koje se događaju u južnoj žminjštini oko sela u kojemu je moj pradjed živio. Znači govorimo o Dolenjim Krničarima i okolnim selima Otočani, Kranjčići, Tomišići, Šivati, Modrušani, Lucijani te crkva Sv. Marije od mora (Svetomuore). Kao što sam prije rekao, bilo je to vrijeme kada sam istraživao pripovijedanje, ali i svoje obiteljsko stablo i jednostavno se sve poklopilo. Kada sam pročitao te priče odmah sam si rekao da to moram postaviti na scenu, ali ne bilo kako nego onako kako je moj pradjed to radio, usmenim pripovijedanjem.

 

No, također, nisam htio da se predstava pretvori u samo moju priču, htio sam sve to malo proširiti na veći teritorij i predstaviti publici i neke zanimljive priče iz drugih krajeva Istre. A kako sam veliki zaljubljenik u jezike, palo mi je na pamet, ovom predstavom dotaknuti se nekih manje poznatih istarskih jezika i postaviti sebi veći izazov. Budući da mi je i žminjski govor predstavljao veliki izazov dodao sam pradjedovim pričama i priče iz Peroja (na istarskoj varijanti crnogorskog jezika), Žejana (na istro-rumunjskom govoru) te Ripende (na labinskoj cakavici). Sve sam te priče sam sakupio skromnim terenskim istraživanjem. Žao mi je što nisam stigao uloviti se u koštac i sa Istriotskim govorom kao autohtonim romaskim govorom zapadne Istre. Na kraju je predstava postala moja posveta obiteljskim korijenima, ali i posveta žminjštini te svim onim zajednicama u Istri koje se i dan danas muče očuvati svoje običaje i svoje specifične govore.

 

Nakon premijere u INK, pulskoj publici je bilo odmah jasno da je dobila vrlo specifičnu, važnu i neopisivo magičnu predstavu. Kako je reagirala publika u ostalim gradovima i mjestima u kojima si gostovao?

 

I u Puli i na drugim mjestima mnogi su mi ljudi prilazili nakon predstave i zahvaljivali mi što sam ih svojim pričama vratio u djetinjstvo te su bili ponukani da i sami podijele neke svoje priče. Predstavu sam igrao za različite uzraste, ali sam primijetio da na nju najviše reagiraju odrasli. No, mišljenja sam da i mladi trebaju čuti ovakve priče jer su one sastavni dio naše kulturne baštine, ali je svakako nužno da se čuju i govori koje koristim u predstavi kako bi se mladima pokazala sva jezična raznolikost Istre.

 

 

Nedavno si postao MAJSTOR PRIPOVJEDAČ. Koji je put bio do tog “zvanja” ?

 

Tako je. Cijela priča oko predstave “Štuorice od polnoći”, reakcije gledatelja na nju, kasniji pozivi s raznih strana za pripovijedanjem i vođenjem radionica pripovjednog kazališta pokazalo mi je da postoji veliki interes za takvom vrstom aktivnosti. A i ja sam u tome uživao. Kada sam vidio oglas Kreativnog studija “Logos” iz Varaždina da otvaraju Prvi hrvatski studij pripovijedanja znao sam da je to za mene, da je to nešto čime se i dalje želim baviti. Upisao sam studij koji je trajao godinu dana i koji je uključivao različite aktivnosti, od teorije pripovijedanja do praktičnih radionica vještina pripovijedanja. Na studiju sam upoznao mnoge zanimljive ljude iz cijele Hrvatske s kojima sam i dalje u vezi i koji mi predstavljaju veliku motivaciju za svaki projekt koji radim. Nedavno je Studij otvorio i drugu godinu studija i nadam se da ću je ove godine upisati.

 

Nedavno si otvorio blog Kantuon Ćakuluon, koji je poticaj bio za to i što želiš time postići?

 

Kantuon Ćakuluon” (u prijevodu: brbljavi kutak) je moj novi projekt u nastajanju. Ideja mi je pod tim nazivom realizirati sve svoje pripovijedalačke aktivnosti. Za sada su to program pripovijedanja i blog, no u planu su još tri aktivnosti koje želim razviti tijekom ove godine. Ono što povezuje sve aktivnosti je tema. Trenutna tema su istarske narodne priče. Kroz sve aktivnosti želim promovirati pripovijedanje starih priča, uglavnom bajki, koje su pedesetih godina dvadesetog stoljeća folkloristi prikupili terenskim radom po cijeloj Istri. Žao mi je da te priče ostanu zaključane na stranicama knjiga te ih želim predstaviti na način kako se to nekada radilo – usmenim pripovijedanjem.

 

Prva aktivnost koju sam spomenuo je program pripovijedanja i to je temelj. Započeo sam ga u suradnji s Dječjom knjižnicom Pula gdje sam tijekom Mjeseca hrvatske knjige 2021. osnovnoškolce upoznao s nekim pustolovnim i šaljivim pričama iz istarske davnine. Želja mi je isti program ponuditi i ostalim knjižnicama na području Županije (pa i šire bude li interesa).

 

Blog je, pak, oruđe koje želim koristiti kako bih pisao o pripovijedanju kao umjetničkoj formi, o povijesti pripovijedanja, blagodatima, vještinama, različitim oblicima i problematikama te kako pripovijedanje koristiti u očuvanju istarske nematerijalne kulturne baštine. Bit će mi to platforma koju želim koristiti kako bih se prvenstveno ja informirao i učio o svim tim temama, a nadam se da će i drugima biti zanimljivo.