18. veljače 2022. – Večerašnju reprizu izvedbe “KAD JE STAO SVIJET” igramo u čast 200 godina od rođenja velikog dobrotvora i kulturnog mecene grada Pule – Pietra Ciscuttija

18.02.1882. U Maniagu kraj Udina rodio se Pietro Ciscutti. Sa dvadeset i pet (1847) godina dolazi u Pulu gdje se zapošljava kao kovač u pomorskoj bazi austrougarske mornarice. Ubrzo zatim otvara svoju privatnu lijevaonicu željeza, vrlo poštovan od strane vojnih vlasti,  počinje izrađivati velike željezne konstrukcije za izgradnju hala u tada brzorastućoj luci.

U kratko je vrijeme stekao veliki imetak, pa je počeo ulagati u gradsku infrastrukturu gradeći kvartove kao što su Portarata, Danteov trg i Kandlerova ulica. Bavio se i kupnjom nekretnina koje bi uređivao pa ih dalje prodavao ili iznajmljivao.

1854. Financira i obnovu izgorene crkve Gospe od Milosrđa na Danteovom trgu, a te iste godine kupuje zemljište odmah pored i gradi o svom trošku prvo suvremeno kazalište u Puli – Teatro Nuovo.

TEATRO NUOVO

Kazalište “Teatro Nuovo” svečano je otvoreno uz brojne uzvanike 26. prosinca 1854. godine. Zgradu je projektirao  Giovanni Quadri, a izgradio graditelj Caprara iz Venecije.

“Gosti bi se ušavši u teatar prvo našli u prekrasnom atriju u kojem se nalazila kavana i garderoba. Rasvjetu su davale uljane lampe (kasnije petrolejske). U samoj dvorani širok je parter bio okružen s 21 ložom u mezaninu. Iza pozornice nalazile su se svlačionice za glumce. Nasuprot pozornice bila je svečana loža za članove carske obitelji. Iznad loža bila je prostrana galerija, a u njenoj visini bili su veliki prozori (finestroni). No, bez obzira na svjetlost koja je dopirala kroz okna, kazalište je bilo pogodno za dnevne i noćne predstave.

Sve poznate pulske obitelji koje su držale do svog ugleda imale su u teatru svoj separe, a svaki je imao svoj broj. 

Prvo pulsko kazalište ostalo je dugo u sjećanju po nezaboravnim dočecima nove godine, kada bi bio organiziran bal pod maskama.

Godina 1856. ostala je zabilježena i po dolasku cara Franje Josipa u Teatro Nuovo, koncem te godine, 9. prosinca, svečano je položen kamen temeljac Pomorskog arsenala u nazočnosti carskog bračnog para. Na kraju dana carski se par uputio u

gradsko kazalište, gdje su od 20 sati održane dvije predstave s laičkim glumcima, pomorskim časnicima i časnicima kopnene vojske s njihovim damama. Njihova visočanstva i druga publika oduševljeno su pljeskali predstavama.”

(Andrej Bader “Iz pepela samostana i hospitala izrastao je Teatro Nuovo)

Danas, u zgradi u kojoj je nekad bilo kazalište Teatro Nuovo, u popularnom kafiću “Old City Pub” postavljena je velika fotografija interijera kazališta. Ron Biteri, vlasnik kafića, učinio je prvi korak za očuvanje baštine, pretvarajući desni zid svog prostora u mali muzej.

Grad se brzo razvijao. Kazalište “Teatro Nuovo” postajalo je sve tjesnije, zato 1879. Pietro Ciscutti kupuje zemljište preko puta tadašnjeg Marine Casina  i 22. Kolovoza te iste godine postavlja kamen temeljac za izgradnju velikog kazališta – Politeame Ciscutti prema nacrtima mladog arhitekta Ruggiera Berlama. Već godinu dana nakon, 2. prosinca 1880. otvara se za pučanstvo nezavršena zgrada (nedostajale su stolice u gledalištu, kao i scenska rasvjeta), ali impresivna po svojoj veličini i divnim dekoracijama. 

Alfonso Pozatti, suradnik u dvotjedniku “L’Arte” piše:

“Pietro Ciscutti potiče iz radničke obitelji. Sve što ima, stekao je sam, jedan je od onih koji su se iz ničega podigli do olimpijskih visina, a zdanje što ga je tome svemu u slavu podigao posve je dostojno njegova kapitala.”

Nastavlja dalje: “Što je dakle ta Politeama Ciscutti? Generalno jedno sastajalište, čije će postojanje najzad rastjerati večernje dosage i svim Puljanima omogućiti da u njemu provedu mnoge svečane i zanimljive sate.”

Politeama Ciscutti, (u prijevodu: polivalentni prostor) doista i je služio svakom obliku društvenog okupljanja: kazališnim i glazbenim programima, sportskim manifestacijama (boksačkim mečevima), cirkuskim priredbama, filmskim projekcijama, balovima…

24. rujna 1881. Svečano se otvara Politeama Ciscutti operom “Ruy Blas” Filippa Marchettija, a u večerima nakon Verdijeva “Traviatta” i “Rigoletto” te Donizettijeva “Poliuta”

Ciscutti je za tu prigodu pustio svo zainteresirano građanstvo u zgradu, ne obazirući se na društveni sloj. Taj postupak “zapečatio” je njegov već loš položaj među pulskom aristokracijom koja ga nikad nije htjela prihvatiti.

Važno je napomenuti da je Pula imala ovako veliko kazalište prije Rijeke (1885.), Splita (1893.) i Zagreba (1895.)

SMRT PIETRA CISCUTTIJA

17. siječnja 1890. umire Pietro Ciscutti i u danima nakon tiskani mediji pišu o njegovom radu, zalaganju i uspjesima tijekom svog 68 godišnjeg života.

U članku iz novina “L’Eco di Pola” od 26. siječnja 1890. piše:

“Umro je gdin. Pietro Ciscutti u 68. godini života. Pula, njegova druga domovina sjeća ga se od njegova dolaska 1950. – tih godina. Imao je samo jedan cilj: obnoviti, uljepšati i ukrasiti grad. Kad se grad “pripitomio” predvidio je potrebu za kulturom i sagradio dva kazališta. Pulu je zadužio ne samo gradnjom dva hrama kulture, već četrdeset godina sustavnog obrazovanja građanstva.”

Iako su se kulturni događaji u Politeami Ciscutti nizali i godinama nakon njegove smrti, a kazališna zgrada nosila njegovo ime, Puljani su ipak zaboravili svog dobrotvora. Giornaletto di Pola 27. ožujka 1906. piše kako je Ciscuttijev grob zapušten.

“Pula se po jednoj sramotnoj činjenici može mjeriti s Bečom. Kako se Beč maćehinski ponio prema Mozartu bacivši ga u bezimenu masovnu grobnicu 1791., tako se i Pula osramotila ne čuvajući spomen na osobu koja je apsolutno sve dala svom gradu. 

Za kakvu budućnost vrijedi onda ulagati neizmjeran trud da se sačuva sjećanje? To si pitanje Ciscutti nikada nije postavljao. On je bezuvjetno volio Pulu. Nadživio je vrijeme, postao je plemenita ideja. Besmrtan u kamenu, u prostoru, no ne i u srcima građana Pule.” (Andrej Bader)

Car Franjo Josip proglasio ga je vitezom Reda Franje Josipa i to je jedino priznanje koje je dobio tijekom i nakon života. Iako se do sada ništa konkretno nije učinilo da bi se označio važan utjecaj ovog velikog čovjeka na Pulu od onda do danas (osim što je 1990. dobio ulicu), možda je baš dvjestogodišnjica njegova rođenja dobar razlog da se s time počne.

Istarsko narodno kazalište i Pula će cijelu godinu slaviti obljetnice raznim programima, istražujući, otkrivajući i približavajući život Pietra Ciscuttija gradu koji je toliko zadužio svojim radom i zanosom.

Kad to učinimo, nećemo imati razloga reći da o njemu ne znamo dovoljno.