kao pokušaj pronalaženja mjesta mikro-mutacija koje održavaju trajanje, prenose istu sekvencu pokreta između izvođača/izvođačice kroz arbitrarnu scensku situaciju.

Osnovni radni materijal dobiven je iz studijskih improvizacijskih sessiona iniciranih nizom predloženih izvođačkih zadataka/tema kojima je aktivirano široko polje mogućih formalnih i sadržajnih problema. Fiksiranjem improvizacijske strukture navedenim metodološkim alatom organiziran je koreografski materijal predstave 2žene2brata2metra.

Istraživački i aktivni odnosa plesača prema zadatku izolirao je pokret kao posljedicu akcije na način kao što je jeka posljedica glasa. Odnos između akcije i njene posljedice određuje prostor svim svojim svojstvima: širinom, visinom, osvijetljenošću, akustikom, pristupnošću, prohodnošću, prepoznatljivošću, otvorenošću/zatvorenošću, apstrakcijom. Iz spomenutog odnosa, uvjetovanog prostorom, proizlazi otpor kao temeljna napetost između plesa i prostora izvedbe (scene), pri čemu scena u predstavi 2žene2brata2metra nije samo pasivno mjesto na kojem se odvija izvedba, već mjenama svojih prostornih mogućnosti postaje aktivni sudionik same izvedbe te organizira samu koreografiju.

Upravo je otpor prema prostoru i unutar prostora ono što je ekipu okupljenu oko projekta zainteresiralo u radu na 2žene2brata2metra i usmjerilo prema ideji PREPREKE kao osnovnom sadržajnom i formalnom konceptu.

Razvijanje i istraživanje PREPREKE kao lajt motiva, aktiviralo je improvizaciju kao osnovni metodološki postupak u procesu rada, angažirajući izvođače/izvođačice da iscrpljivanjem pokreta u odnosu na određenu/zadanu temu pokušaju uspostaviti odnos prema mijeni, nestalnosti i arbitrarnosti svega što ih na sceni okružuje u danom trenutku.

Istovremeno PREPREKA kao zadatak penetrira i unutar subjekta samog plesača aktivirajući napeto polje individualnog naspram grupnog. Koreografska partitura ostvaruje se na nekoliko razina; u individualnom susretu izvođača/izvođačice s preprekom i odabirom načina na koji će tretirati prepreku, izvođača/izvođačicu u odnosu na drugog izvođača/izvođačicu, te njihovo zajedničko djelovanje u odnosu na prepreku.

Navedene mogućnosti odnosa prema prepreci remete koreografksu inerciju a samo kretanje (koreografija) (re)organizira se uslijed odnosa s preprekom.

Izvođač prepreci ne pristupa samo kroz odnos s fizičnošću prepreke, već i kroz subjektiviziranje denotativnog/konotativnog značenja koje određena prepreka nosi upisano u sebi.

PREPREKA je postala razlog da se ide dalje.

Sekvence pokreta unutar neprestanih promjena scenografije, svjetla, kostima i muzičke podloge trenutak su moguće dramatuške konfuzije za gledateljice/gledatelje. Gledateljica/gledatelj svjesni napete niti između pokreta i novonastajućih uvjeta izvedbe, tek će trajanjem predstave početi detektirati skrivene teorijske, političke i socijalne teme.

A zašto danas?

Zato što ta priča koja diskutira poremećenost sistema osnovnih ljudskih vrijednosti postaje upravo nezaobilaznom u turbulentnim vremenima.

Jer životi ovih likova i jesu započeli davno, u vremenu smjene civilizacija, u vremenu koje je stare vrijednosti osudilo na nestajanje, a nove još nisu bile nastale. Samo nekoliko godina nakon što je Saloma otplesala svoj ples i dekapitirala vjesnika promjene, isto je učinila i razjarena gomila razapevši Krista. Poncije Pilat oprao je ruke od tog zločina, kao i Herod, odustajući od osobnog morala u korist onog propisanog rukom manipulatora na vlasti.

Tako i Wildeovo vrijeme fin de siecla iz istog je razloga bilo prisiljeno u Salomu ponovo uperiti svjetla reflektora duha. Njegova kritika lažnog morala visokopoetičnim jezikom značenjski je razorna, secira probleme društva u promjeni. 

Mi smo ponovo prepoznali njen Ples na prijelazu tisućljeća. Zrakoprazni prostor između dvaju epoha puni se tranzicijskim floskulama koje u toj pauzi histeričnog vremena u kojem smo zarobljeni krade i sakriva Identitet pojedinca. Biti ili ne biti zamijenjeno je pitanjem biti ili imati. Utopija je dokinuta, Ideali zabranjeni. Okrutnost postaje modus preživljavanja.

Univerzalnost teme u srazu s našom suvremenošću otvorila nam je politični prostor na pozornici teatra na kojem naša „Saloma“ postavlja naša pitanja o nama samima. Njen ples tjera na razmišljanje.

Željka Udovičić

 

Drama se odvija u jednoj noći u kojoj započinju ulični nemiri što će se u vrlogu kaosa okrenuti protiv samih sebe. U nemirima sudjeluju djeca. Aktualni izvori teme utemeljeni su na reperkusijama sličnih događaja, od antiglobalističkih demonstracija u Seattleu (1999) preko demoliranja Genove (2001) tijekom prosvjeda protiv samita zemalja članica G8 pa sve do velikih nereda u Parizu i Marseilleu čija su predgrađa pretvorena u imigrantska geta. Jednostavno pitanje koje želimo uputiti publici jest između ostalog kakav svijet ostavljamo našoj djeci, to jest, ostavljamo li im zapravo bitku koju samu nismo uspjeli izboriti?

Predstava će otvoriti nekoliko paralelnih glasova, prostora i perspektiva koje se dodiruju u istom pitanju: pitanju pobune. Koja su sredstva borbe? Tko su njeni akteri? Treba li se uopće boriti? "Neposlušnost prema vlasti jedan je od najprirodnijih i najzdravijih činova", odgovara Antonio Negri, aludirajući na to da nije upitan poriv za pobunom, već identificiranje neprijatelja protiv kojeg bi se zapravo valjalo boriti, budući da je svaka opozicija već u startu nečija pozicija izložena riziku da bude ispolitizirana, kapitalizirana, te naposlijetku okrenuta protiv same sebe. Nesposobnost da se imenuje neprijatelj, to jest, da se jasno razluče razlike žrtve i krivca, odvode tu najprirodniju i najzdraviju neposlušnost u paradoksalne krugove.

repliku “kralj je gol”, ali i mokar – kao još jedna potvrda i posljedica nevjerovanja “sebi”. U materijalnom svijetu Carevo novo ruho dobiva i materijalni (maker kratkotrajni) dokaz vlastitog (ne)postojanja.

Poruke predstave  ostaju tradicionalno iste – najviše vjeruj sebi, ne čini drugima ono što ne želiš da drugi čine tebi, ne teži biti ono što nisi (najpametniji), pažljivo biraj prijatelje (ljude oko sebe).

Predstava je zamišljena kao kostimirani glazbeni igrokaz na pozornici, sa mobilnom scenografijom koja omogućava i realizaciju gostovanja. Predstava se igra na čakavskom dijalektu što joj daje posebnu i nesvakidašnju zvučnost, čini ju atraktivnijom za igranje i gostovanja.

Pepeljuga je bajka o djevojci koja ostane bez majke, a otac, trgovac koji je uglavnom na putu, dovede u kuću maćehu i njezine dvije kćeri. Tri nove osobe u obitelji ponašaju se prema njoj okrutno tjerajući je da radi teške poslove te joj uskraćuju toplinu doma, obiteljsku ljubav i razumijevanje. Pepeljuga se svojim načinom života suprotstavlja polusestrama kojima je važna jedino materijalistička strana života te posvećujući se svojoj unutarnjoj ljepoti biva za nju i nagrađena.

Ova bajka iz davnine vrlo je aktualna i danas. Živimo u društvu koje unatoč silnoj propagandi za zaštitu djece i dalje zanemaruje njihove osjećaje i potrebe te ih prepušta nebrizi, zanemarivanju i zlostavljanju. Izvrnute vrijednosti odraslog čovjeka koji teži materijalnom bogatstvu ostavljaju sve manje prostora dječjoj duhovnosti i iskrenosti i sprečavaju njihov normalan razvoj. Dijete je prepušteno sebi i mora se samo boriti protiv nedaća koje ga okružuju. Bajka svojim sretnim završetkom pruža nadu i daje djetetu snagu da vjeruje i zna da se sve teškoće mogu pobijediti.

Predstava Pepeljuga želi se zadržati na klasičnoj Grimmovoj verziji bajke koristeći čaroliju pripovijedanja i igranja.

 

naći dijete u tom destruktivnom prostoru i vremenu rata, dijete oboružano jedino svojim mislima, osjećajima, dječjom igrom, maštom i svojom nevinošću. Iz ništavila, patnje i boli sanjan je jedan drugačiji Svijet u kojem nema rata i ubijanja, koji je šareniji, bezbrižniji, veseliji, topliji, gdje se svi snovi ostvaruju. Taj se Svijet nalazi daleko iznad duge.“